Pravni fakultet (Sveučilište u Splitu)
Pravni fakultet (Sveučilište u Splitu)
  • ???
  • sudska kompenzacija; kompenzacija koju sud vrši svojom konstitutivnom odlukom

Pravni fakultet
Domovinskog rata 8
21000Split
Hrvatska
+385 (21)
Centrala.: 39 35 00
Tajništvo Fax: 39 35 97
Dekanat: 39 35 02
Referada: 39 35 68
studentskareferada@pravst.hr
Knjižnica tel./fax: 39 35 75
OIB: 03541568700

IBAN: HR2123300031100030638








Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu » God. 45 (2008), Broj 2 (88)

Pravni aspekti i političke posljedice rimskih ugovora od 18. svibnja 1941. godine

ISSN 1847-0459

Ključni naslov: Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu (Online)
Skraćeni ključni naslov: Zb. rad. Prav. fak. Splitu (Online)
Creative Commons licenca
Ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons
Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 4.0 međunarodna
.
Izlaže se osvrt na talijanske teritorijalne aspiracije i osvajanja, napose u Etiopiji, Albaniji i na istočnoj obali Jadrana, uporedo s onim njemač¬kim, do 1943. godine. Opisuju se značajke režima u Neza¬visnoj Državi Hrvatskoj uspostavljenoga u travnju 1941., njegovi pre¬govori s Italijom i sadržaj triju Rimskih ugovora sklopljenih 18. svibnja te godine. Temeljem tih ugovo¬ra Italija je najdalje u svojoj povijesti prodrla na prostore istočne obale Jadrana. Ali su ih se potom sve njihove stranke odrekle. Italija danas smatra te ugovore nepos¬tojećima. Ta povijesna epizoda nosi u sebi mnoge pouke.
I. UVOD
Nisu sasvim u krivu oni povijesničari koji smatraju da je Drugi svje¬tski rat bio samo produžetak onoga Prvoga i da je razdoblje između 11. studenog 1918. i 1. rujna 1939. bilo tek preludij u produljenom svjetskom sukobu koji zapravo čini cjelinu.
Na Versajskoj mirovnoj konferenciji u 1919. povlačile su se nove granice između starih država, kao i onih novih koje su svoju neovisnost proglašavale koncem 1918. godine. Te su granice bile nametane pobijeđenim državama, i to: Njemačkoj Versajskim mirovnim ugovorom od 28. lipnja 1918.; Austriji onim iz Saint-Germain-en Laye potpisanim 10. rujna te godine; onim s Bugarskom iz Neuillyja od 27. studenoga 1919.; te konačno s Madžar¬skom ugovorom iz Trianona od 4. lipnja 1920. Sve su te države sma¬trale da su odredbe tih ugovora, a napose one o granicama, bile za njih nepra¬vedne. One potom nisu prestajale snivati o njihovoj reviziji.
Italija je bila jedna od pet Savezničkih i udruženih sila iz Prvoga svjetskog rata čije je javno mnijenje bilo ogorčeno rezultatima Versajske konferencije. Ona je potom težila reviziji postojećih granica, napose onih s Jugos¬lavijom i Albanijom. Protivljenjem njezinih saveznika ona nije us¬pjela ostvariti obećane joj granice iz Londonskog ugovora od 26. travnja 1915. kojega je bila potajno sklopila s Britanijom, Francuskom i Rusijom. Od hrvat¬skih krajeva dobila je Istru (bez Kastva), Cres, Lošinj, Lastovo, Zadar, te Rijeku koja joj prije nije bila obećana. Ali, nije uspjela dobiti dio Dal¬macije od ušća Zrmanje do rta Ploče između Šibenika i Trogira uk¬ljuču¬jući zaleđe s Kninom, te dalmatinske otoke osim spomenutoga Las¬tova. Italija nije dobila ni druga područja na račun Albanije i prijaš¬njega Osmanskog Carstva. Ona ja bila ogorčena što nije dobila dio njemač¬kih kolonija u Africi koje su među sobom podijelile Britanija, Francuska, Belgija i Južna Afrika.
To ogorčenje, uz strah od proleterske revolucije, dovelo je u 1922. do Mussolinijeva Marša na Rim i ustanovljenja prvoga fašističkog režima u Europi. Nakon dolaska Adolfa Hitlera na vlast u Njemačkoj u siječnju 1933., dvije neprijateljske države iz Prvoga svjetskog rata postupno se udružuju u naporima za rušenjem Versajskog poretka iz 1919.
Nacistička je Njemačka postupno otkazivala svoje obveze iz Versaj¬skog ugovora, uvela je vojnu obvezu, naoružavala se i uspjela je postati najjačom vojnom silom u Europi. Bez ispaljenoga metka ona je ostvarila An¬schluss Austrije 15. ožujka 1938. Münchenskim sporazumima od 29. i 30. rujna te godine Italija, Britanija i Francuska ustupaju joj Sudetsku oblast s oko 3 milijuna Nijemaca na račun Čehoslovačke koja na toj konfe¬renciji nije sudjelovala ni kao promatrač. Ali, je na toj Konferenciji Hitler dao garancije ostatku Čehoslovačke.
Hitler je prešao Rubikon i osudio je sebe da ne umre u krevetu kada su, pogazivši tu garanciju, njemačke trupe 15. ožujka 1939. bez otpora umar¬ši¬rale u Prag, a Reich je "prihvatio" njemački protektorat nad Češkom i Moravskom. Od Slovačke je stvorena prva satelitska država u Europi po uzoru na "Carstvo Madžukuo" pod Japanom od 1932. Posljednji Hitlerov teritorijalni dobitak bez rata bila je Memelska oblast na Baltiku, anekti¬rana od Litve 22. ožujka 1939., tjedan dana nakon ulaska u Prag.
Ali, je Hitler htio ratovati i osvajati tuđe teritorije vojnim pobje¬dama. Njemački napad na Poljsku 1. rujna 1939. bio je početak Drugoga svje¬tkog rata.
*
U osvajačkim pohodima fašistička Italija pretho¬dila je Njemačkoj. 4. listopada 1935. Mussolini objavljuje rat članici Lige naroda Etiopiji, i iz talijan¬skih posjeda Eritreje i Somalije osvaja tu zemlju uz upotrebu bojnih otro¬va. Kada su talijanske trupe ušle u Adis Abebu koncem lipnja sljede¬će godine, talijanski kralj Vittorio Emanuele III. proglašava se i etiop¬skim carem. Italija proglašava aneksiju čitave Etiopije i pretvara ju u svoju koloniju, iako nije nikada ovladala cjelinom njezina pod¬ručja.
U travnju 1939. talijanske trupe bez otpora zauzimaju Albaniju. Tamo se ustrojavaju fašističke institucije i proglašava su "personalna unija" dviju država. Talijanski kralj postaje i albanskim kraljem.
Njemačka je brzo skršila otpor Poljske, a temeljem sporazima Molo¬tov-Ribbentrop od prethodnoga 23. kolovoza sovjetske su trupe bez otopra zauzele istočni dio te zemlje i pripojile ga. Time su Hitler i Staljin smatrali da su Poljsku ponovo izbrisali s geografske karte.
9. travnja 1940. njemačke su trupe bez otpora okupirale Dansku, a kod Narwika su izbacile britansko-francuske postrojbe. Norveška vlada i kralj izabrali su emigraciju.
10. svibnja te godine njemačke su trupe poduzele ofenzivu protiv Nizozemske, Belgije, Luksemburga i Francuske. U lipnju ulaze u Pariz, a nova vlada Philippea Pétaina sklapa primirje 22. toga mjeseca. Francuska je bila podijeljena crtom od sjevera do španjolske granice. Veći dio je pod njemačkom okupaci¬jom, dok je ostatak tzv. "slobodna zona" pod vladom iz Vichyja. U studenom 1942. Nijemci okupiraju i tu zonu. Francuska time prestaje biti europska sila i činilo se da je Versajski sistem do konca bio uništen.
U to doba Mussolini čini svoju životnu grešku i osuđuje sebe na poraz i poniženje. Da mu ne bi izmakao plijen, on 10. lipnja 1940. godine navješ¬ćuje rat Britaniji i već poraženoj Francuskoj.
U listopadu iste 1940. godine Mussolini počinja drugu grešku koja će biti kobna i po Hrvate. Bez konsultacija s Hitlerom on iz Albanije napada Grčku. Ali, tijekom te zime Italija trpi poraze, tako da slabo naoružana grčka vojska prodire u Albaniju. To je pokazalo da je talijanska vojska bila apsolutno nepripremljena za osvajačke pohode koje je poduzimao njezin Duce.
Hitler je smatrao da mora priskočiti u pomoć svome fašističkom save¬zniku, ali i da prije namjeravanoga napada na Sovjetski Savez spriječi us¬tanovljenje britanskih baza bilo gdje u Europi. Radi napada na Grčku osi¬gurava prolazak njemačkih trupa kroz Rumunjsku i Bugarsku. U isto vrijeme vrši pritisak na beogradsku vladu Cvetković-Maček i na namjes¬nika kneza Pavla da Jugoslavija pristupi Trojnom paktu. Pri tome ne traži da njemačka vojska prođe kroz Jugoslaviju, te nikakvu jugoslavensku vojnu pomoć, a obećava joj grčku luku Solun. Nakon kolebanja s jugos¬lavenske strane Trojni pakt potpisan je u Beču 25. ožujka 1941.
U zoru 27. ožujka 1941. skupina avijatičkih oficira potpomognuta Britancima provodi u Beogradu vojni udar. Bio je zbačen knez Pavle, a na prijestolje je doveden još uvijek maloljetni kralj Petar II. Karađorđević. I u novoj vladi, pod predsjedanjem generala Dušana Simovića, Vlatko Maček ostaje potpredsjed¬nikom.
Do tada je tzv. "hrvatsko pitanje" kao najteže za zemlju bilo rije¬šeno uspostavljanjem Banovine Hrvatske 26. kolovoza 1939. s dr.Ivanom Šubašićem kao banom. Vlast u Banovini dijele Hrvatska seljačka stranka i srpska Samo¬stalna demokratska stranka, koja je bila ostala saveznikom HSS-u i nakon atentata na Stje¬pana Radića u lipnju 1928. Slabost toga projekta bila je teritorijalna podjela Bosne i Hercegovine, ne uzimajući, pri raz¬graničenju u obzir musliman¬sko stanovništvo u pojedinim kotarevima.
*

II. USPOSTAVA NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE I PREGOVORI S ITALIJOM
Odmah po vojnom udaru u Beogradu 27. ožujka 1941., Hitler i Mussolini odlučuju da raskomadaju Jugoslaviju po uzoru na Poljsku u 1939. Italiji se pruža nenadana mogućnost da povuče svoje nove granice na Jadranskom moru. Iz "pričuve" se dovodi hrvatski emigrant dr.Ante Pavelić koji sa 195 ustaša dolazi iz Italije u Hrvatsku.
Nezavisna Država Hrvatska (NDH) bila je proglašena 10. travnja 1941. u Zagrebu, izjavom Slavka Kvaternika pročitanom na radiju u ime poglavnika dr. Ante Pavelića. Sam poglavnik potajno prispijeva u Zagreb preko Karlov¬ca tek 15. travnja u ranim jutarnjim satima.
Prije svih daljih objašnjenja valja nam naglasiti da je politički sustav te novoproglašene NDH od početka do kraja bio po uzoru na onaj u nacističkoj Njemačkoj. Zasnivao se na tzv. "Führer principu". Po¬glav¬nik, koga su u Hrvatskoj na vlast doveli njema¬č¬ki i talijanski okupa-tori, držao je svu zakonodavnu i izvršnu vlast, a imenovao je i suce. Imenovao je ministre koji su samo njemu odgovarali. Zakonske odredbe donosio je sâm, ili su ih donosili ministri uz njegovo ovlaštenje. U vršenju te vlasti nije bio ograničen ni ustavom, niti Sabo¬rom, a ni narodnom voljom očito¬vanom na neki drugi način.
Poglavnik je sam donosio i sve vanjskopolitičke odluke sudbo¬nosne za samu tu državu i sve njezine stanovnike. Sam je ratificirao i međunaro¬dne ugo¬vore. Neke je od tih odluka poduzimao na svoju inicijativu, a druge ispunjavajući zahtjeve Njemačke i Italije koje se nije usuđivao odbiti.
*
Dakle, prije 27. ožujka 1941. emigrant u Italiji dr. Ante Pavelić nije mogao ni sanjati da će ubrzo postati poglavnikom NDH s diktatorskim ovlastima. Ali, ustanovlju¬jući svoj emigrantski ustaški pokret još počet¬kom tridesetih godina u Italiji i Madžarskoj, u zemljama koje nisu krile svoje pretenzije na područja Jugoslavije naseljene Hrvatima, preuzeo je preteško breme odgo¬vornosti da stvori "nezavisnu" državu, zadovo¬ljavajući terito¬rijalne aspiracije tih država na račun svoga naroda.
Pavelić i njegova okolina od početka su se nastojali staviti pod zaštitu Njemačkoga Reicha, nadajući se da će Hitler moderirati talijanske i ma¬džarske teritorijalne pretenzije u korist Hrvata. U tome nisu uspjeli.
Za pregovore o granicama i drugim pitanjima s fašističkom Italijom bili su odlučujući razgovori talijanskoga ministra vanjskih poslova grofa Ciana s Adolfom Hitlerom i njemačkim ministrom von Ribbentropom. Potom su slijedili neposredni pregovori Pavelića i njegovih predstavnika s talijan¬skim predstavnicima. Pavelić se na svoj zahtjev osobno sastao s Cianom u Ljubljani, te s Mussolinijem i njime u Monfalconeu (Tržiču).
Ciano odlazi na rutinski sastanak s njemačkim vođama nedugo po kapi¬tulaciji jugoslavenske vojske od 17. travnja 1941. Hitler ga je primio 20. travnja u željezničkoj kompoziciji u Mönichkirchenu blizu Beča, a sutra¬dan je nas¬tavio razgovore s Ribbentropom u hotelu Imperial u Beču. Prvotno pod ut¬jecajem (njemačkih) izvještaja i sugestija iz Hrvatske, Ribben¬trop nije bio voljan Italiji dopustiti prevelik utjecaj u NDH, a izjašnjavao se i protiv hrvatsko-talijanske personalne unije. Ali, je taj čvor presje¬kao sam Hitler koji je 22. travnja izjavio "da je Njemačka politički nezain¬teresi¬rana u ustaškoj Hrvatskoj i preporučio je direktne pregovore Rima s Pave¬lićem." Ciano je na to priopćio da će Dalmacija i ostala jadranska obala biti anek¬tirane Italiji u čitavoj duljini od Rijeke do Kotora, i da će to područje dobiti status talijanskog guvernemana.
U nadnevku od 24. travnja Ciano u svome dnevniku navodi da su za sutrašnje pregovore s Pavelićem u Ljubljani pripremljena dva rješenja: jedno obuhvaća cijelu Dalmaciju od Rijeke do Kotora, a drugo se ograničava na takozvanu povije¬snu Dalmaciju. Ovo drugo rješenje imalo bi biti dopu¬njeno političkim ugo¬vorom "koji bi cijelu Dalmaciju stavio pod našu kon¬trolu".
U bilješci o ljubljanskim pregovorima 25. travnja navodi se da Pave¬lić izjavljuje da će ga talijanski zahtjevi dovesti dotle, da bude srušen. Stavlja protuprijedlog: Hrvatskoj ima ostati Dalmacija iz Lon¬donskog ugo¬vora s Trogirom, Splitom, Dubrovnikom i nekim otocima. "Njegovi su pratio¬ci nepopustljivi. Pozivaju se na statistike i dokazuju da je u Dal¬maciji samo kamenje talijansko. Naprotiv Pavelić je sklon političkom ugovoru. Čak ne isključuje mogućnost personalne unije ili monarhije s nekim savojskim princom. "Ja sam tražio nekoliko dana za razmišljanje, a onda ćemo se ponovo vidjeti", navodi Ciano.
U bilješci od 26. travnja stoji da je Mussolini sporazuman s Paveli¬ćem, osim što se tiče Splita. "Potpuno ispravno smatra da je korisnije privući Hrvatsku u krug našeg političkog utjecaja, nego li uzeti malo veći komad zemlje, u kojoj žive neprijateljski raspoloženi Hrvati".
U bilješci od 30. travnja spominje se razgovor s (talijanskim) kra¬ljem zbog hrvat¬skog pitanja. "On se uopće ne protivi ustupanju Splita" (sic!). Vrlo je zadovoljan što je kruna ponuđena jednom princu njegove kuće, i rekao je da je sklon vojvodi od Spoleta "radi prijatne vanjštine i prilič¬nih umnih sposobnosti". Za isti se dan navodi da je Duce odgovorio na Pavelićevo pismo i prihvatio ponudu krune. Talijanskom pregovaraču Caser¬tanu Duce je dao posljednje upute: u pogledu Splita ne smije popuš¬tati, ali ne smije ni ići tako daleko da bi zbog toga došlo do preki¬da.
1. svibnja bilježe se istupi nekih talijanskih ekstremista koji traže da se Hrvatskoj ne ostavi ni jedan centimetar dalmatinske obale. 5. svibnja Duce je naredio da se obustavi dalmatinska propaganda. Dan prije, 4. svibnja, Casertano izvještava "da nam i Split može pripasti uz neke ograde u pogledu gradske uprave", te da Pavelić želi prethodni sastanak s Mussolinijem.
Rečeni je sastanak održan 7. svibnja u maloj dvorani željezničke stanice u Monfalconeu blizu Trsta, bez senzacionalnih novosti. "Potvrdili smo sve što je uglav¬ljeno u toku ranijih pregovora, osim nekoliko točaka, u kojima se Pavelić poziva na Duceovu velikodišnost. Naravno, Duce popu¬šta. Radi se o carin¬skoj uniji i o nekoliko komada zemlje. Ja sam naročito uporan u pitanju Korčule i Bakra. Želim da se u oslobođenom Bakru podigne spomenik mome ocu. Svečana ponuda krune obavit će se u nedjelju 18. svib¬nja."
14. svibnja Ciano bilježi svoj podulji razgovor s vojvodom od Spo¬leta. "Ponosan je što je određen za hrvatskog kralja; on uopće nema pojma o svojoj dužno¬sti pa je prilično zbunjen. Protumačio sam mu, da će ustvari biti krunisa¬ni namjesnik u fašističkom carstvu". Ali, upravo u to vri¬je¬me cjeloku¬pne talijanske oružane snage u Istočnoj Africi, tj. u Etio¬piji, Eritreji i talijanskoj Somaliji, predaju se Britancima i odlaze u zarob¬ljeništvo. U svibnju 1941. car Haile Selasije pod zaštitom Britanaca sve¬čano ulazi u prijestol¬nicu svoje os¬lobođene zemlje Adis Abebu. Bio je to stvarni kraj nadama o fašističkom carstvu.
Za 18. svibnja data je kratka zabilješka o ceremonijalu koji je više ili manje bio isti kao u albanskom slučaju. "Kad je kralj naznačio vojvodu od Spoleta za kralja i kad su ga izaslanici vidjeli, čuo se među njima šapat odobravanja. Nadajmo se da će isto tako misliti i osjećati, kad ga čuju kako govori." "Hrvatska delegacija je otputovala na večer, poslije uobiča¬jenog, formalističkog i dosadnog banketa na dvoru", bilježi grof Ciano.
Nakon povratka u Zagreb, Pavelić, Slavko Kvaternik, njemački pos¬lanik Kasche i general Glaise von Horstenau imali su 21. svibnja podulji razgovor. Evo što im je poglavnik izložio o zaključenim sporazumima: "na privrednom polju iz¬bjegli su carinsku uniju i ekonomsku zavisnost; u vojnom je pogledu tali¬janska pomoć predviđena i moguća samo ako to hrvat¬ska strana zamoli, stoga se hrvatska strana može obratitit i Njemačkoj za savjet i pomoć. Radi toga hrvatska vlada i želi da general Glaise ostane u Zagrebu, a talijanske okupacione snage će ostati u predviđenom broju, poput njemač¬kih, i to u mjestima u kojima hrvatska vlada bude željela (sic!). Novom kralju ponu¬đena je do sada samo kruna; još se razmišlja o formi izbora; zakonska odredba o proglašenju Hrvatske kraljevinom još nije izadana; izjave tali¬janskog kralja Vittorea Emanuela i Ducea potvrđuju da će kralj u u NDH imati samo reprezentativan položaj...".
Istoga 21. svibnja Pavelić je na ustaškoj skupštini održao svoj prvi u tisku objavljeni govor. Evo prema Krizmanovoj knjizi njegovih navoda o Zvonimirovoj kruni i desig¬niranom kralju:
"Braćo ustaše!... Mi moramo našoj državi dati i formu, oblik. Ne možemo živjeti. Ne može valjano i dobro živjeti narod u državi, koja nije oblikovana. Ja sam uspostavio krunu kralja Zvonimira. Ona je danas nosioc hrvatskog državnog suvereniteta. Time je obnovljena velika i slavna hrvatska prošlost. Nu ne samo radi prošlosti i slave, nego i radi hrvatske narodne i državne slobode!

Dok je u slavnoj prošlosti Zvonimirova kruna nad Hrvatskom sjala hrvatski je narod bio suveren, a Hrvatska je bila nezavisna država. I danas je opet! A Zvonimirova kruna jest i ostat će pred cijelim svijetom simbol, nedvojbeni znak hrvatske državne nezavis¬nosti. I dok je Zvonimirove krune, nikada pod nikoju cijenu i pod nikakvim okolnostima Hrvatska ne može i ne će biti sastavnim dijelom nijedne druge države. Ne će biti sastavnim dijelom ni jedne druge države u nijednom pa ni u najblažem obliku, a hrvatski narod ne će nikada biti snižen na pleme, niti na sastavni dio bilo koga drugoga naroda. Zvonimirova je kruna za sva vremena najveći jamac suvereni¬teta, vrhovništva Nezavisne Države Hrvatske, jamac naše potpune narodne i državne nezavisnosti.

Ja sam ponudio, da ju nosi vojvoda savojski jer sam znao, da je najdostojniji. O tome će se svi uvjeriti. To je prihvaćeno."
Te intelektualne vratolomije sa Zvonimirovom krunom i vojvodom savojskim kao njezinim braniteljem vjerojatno nisu uspjele pridobiti niti jednoga Hrvata. Nijemci su tada u NDH vjerojatno bili najpopularniji, a Srbi najomraženiji. Ali nakon što je, ohrabren od Hitlera na sastanku u Salzburgu 6. lipnja, Pavelićev režim otpočeo ubojstva bez suđenja i pljačku uglednih Srba intelektualaca, svećenika, trgovaca i drugih, narod se uplašio za svoju kožu. Umjesto države reda, zakonitosti i rada po uzoru na Austro-Ugarsku do njezina raspada, Pavelić je zaveo režim organiziranoga terora i straho¬vlade koji je nadmašivao i onaj nacistički. Da bi se dod¬vorio Hitleru zaveo je rasne zakone po ugledu na njemačke, koje je sprovo¬dio s najvećom brutalnošću. A teritorijalni gubici u korist Italije uniš¬tili su i ono malo ugleda koji je taj režim imao u narodu pri progla¬šenju NDH.
*

III. SADRŽAJ RIMSKIH UGOVORA I OSVRT NA NJIHOVU PRIMJENU DO TALIJANSKE KAPITULACIJE
U Rimu su 18. svibnja bila potpisana tri po sadržaju kratka ugovora, koji su svi stupili na snagu samim potpisom. Nikakav postupak ratifikacije nije se predviđao.
(i) Ugovor o određivanju granice između Kraljevine Hrvatske i Kra¬ljevine Italije opisuje u članku 1. područja koja postaju dijelovima Ita¬lije. Kao dio Ugovora priložena je karta u mjerilu 1 : 750.000.
Ovdje je najbolje opisati ono što je na obali i u unutrašnjosti "Kra¬ljevini Hrvatskoj" bilo preostalo. U Gorskom kotaru to je bio veći dio ko¬tara Del¬nice, dok su Kastav, Sušak, Fužine, Čabar i Bakar prepušteni Italiji. Granica se spuš¬tala na more kod Bakarca, time da su općine Hreljin, Dol Bakarac i Kral¬jevica prepuštene Hrvatskoj. Hrvatska je dobila obalu od Bakarca do ušća Zrmanje, te od točke južno od Splita do točke između Cavtata i Vitaljine. Boka Kotorska također je prepuštena Italiji. Od svih otoka jadranskoga ar¬hipelaga Hrvatskoj su pripali samo Pag, Brač, i Hvar, te poluo¬tok Pelje¬šac.
Tako je Italija stekla Krk, Rab i sve preostale manje otoke u njihovoj blizini, potom sve otoke zadarskoga područja, Čiovo, Drvenik, Šoltu, Vis, Biševo, Korčulu i Mljet. Od većih dalmatinskih gradova pris¬vojila si je Šibenik, Trogir i Split. Zadar je držala otprije.
Izmjenom pisama Mussolinija i Pavelića od istoga 18. svibnja, tali¬janska je vlada potvrdila da će "u najkraćem roku pripremiti nacrt utana¬čenja s hrvatskom vladom glede upravnog uređenja obćine Split i otoka Kor¬čule", ne navodeći pojedinosti. Za uzvrat ona očekuje da će na otocima i na obali koji su preostali Hrvatskoj biti "osigurano jamstvo, osobito što se tiče po¬rabe talijanskog jezika i otvaranja škola" i drugih ustano¬va. Ali je to bio pactum de contrahendo. Do tih utanačenja u korist hrvat¬skoga stanovništva Splita i Korčule nije nikada došlo. Ostali odstu¬pljeni krajevi nisu se ni spominjali.
(ii) Sporazum o pitanjima vojničkoga značaja, koja se odnose na jadransko primorsko područje. Taj je Sporazum bio politički ugovor koji je Pavelić prihvatio umjesto aneksije čitave jadranske obale od Rijeke do Kotora, a koji svu preostalu obalu stavlja pod talijansku kontrolu.
U njegovu članku 1. navodi se da se radi o otocima i području između mora i crte prika¬zane na priloženoj karti. Kasnije su Talijani sva prije opisana pripojena područja nazvali "prvom zonom". "Druga zona" obuhvaćala je područja iz toga Sporazuma, a napose obalu Hrvatskoga primorja, Makar¬sko primorje, Dubrov¬nik, te otoke Pag, Brač i Hvar. "Treću zonu" činilo je preostalo područje NDH u unutrašnjosti koje je Italija držala pod okupa¬cijom do crte razgra¬ničenja s Njemač¬kom. Granice te treće zone su se u sporazumu s Njemačkom više puta mijenjale.
Evo obveza koje je tim Sporazumom "Kraljevina Hrvatska" bila prih¬vatila:
- Ona se obvezala da u toj drugoj zoni "ne će podići ni podržavati nikakvu vojničku utvrdu ili uređaj kopneni, pomorski ili zrakoplovni, nikakvu vojničku (operacionu) bazu i nikakvu napravu, koja bi se mogla izkoristiti u ratne svrhe, niti ikakvu tvornicu ili skladište streljiva i ratnoga tvoriva" (članak 1);
- Hrvatska vlada izjavljuje da nema namjere držati ratnu mornaricu, osim što će razpolagati naročito osposobljenim jedinicama, potrebnim za osiguranje redarstvene i rizničarske službe (članak 2).
Talijani su tu zonu nazivali "demilitariziranom", ali naravno samo u odnosu na oružane snage NDH. Naprotiv, Njemačka je područje NDH pod svojom okupaci¬jom toliko čvrsto držala da nije ni pomišljala na nametanje ugovor¬nih obveza slične naravi.
(iii) Ugovor o jamstvu i suradnji između Kraljevine Hrvatske i Kra¬ljevine Italije. Taj je Ugovor trebao u najvećoj mjeri zadirati u suvere¬nost hrvatske države, ali prema ispravnoj Pavelićevoj ocjeni sadržavao je najviše praznih odredbi.
U preambuli je bilo navedeno da: "smatrajući da Kraljevina Hrvatska postaje članom novog europskog poretka i da Italija kani pogodovati i podupirati svim sredstvima njezin politički razvoj i njezin napredak", te "želeći učvrstiti veze uzkoga prijateljstva i suradnje i promicati dobro¬bit obaju naroda", sporazumjele su se na sljedeće:
"Italija preuzima jamstvo za političku nezavisnost Kraljevine Hrvat¬ske i za njezinu teritorijalnu cjelovitost u granicama koje će se odrediti u sporazumu sa zanimanim državama" (članak 1). To jednostrano talijansko jamstvo samo je za sebe dovodilo u pitanje neovisnost te tvorevine. A ponašanje talijanskih okupacijskih vlasti u drugoj i trećoj zoni u odnosu na vlasti NDH, napose glede naoružavanja lokalnih četničkih postrojbi, stvarno je dovodilo u pitanje teritorijalnu cjelovitost onoga što je od te "države" bilo preostalo.
"Hrvatska vlada ne će preuzimati međunarodnih obveza, koje bi se kosile s jamstvom ustanovljenim u prednjem članku i u duhu ovoga ugovo¬ra" (članak 2). "Jamstvo" iz članka 1. je dakle bilo osnova za mogućnost upli¬tanja Italije u svaki ugovor koji bi NDH namjeravala sklopiti s trećim državama. Ali, sam fašis¬tički režim nije nikada imao snage miješati se u mnogobrojne odnose Vlade u Zagrebu s Njemačkim Reichom. Za odnose s ostalim državama nije ni pokazivao neki interes.
"Hrvatska vlada će se poslužiti suradnjom talijanskih oružanih snaga za ustrojstvo i tehničku izobrazbu svoje oružane snage, te za pripremanje vojničkih uređaja na svom području, gdje to bude držano potrebnim, u svrhu trajne suradnje" (članak 3). Ovdje se napose nije radilo o čvrstoj i odre¬đenoj pravnoj obvezi. Ona nije ograničavala NDH da na vojnom polju mnogo čvršće surađuje sa svojim njemačkim saveznikom.
"Hrvatska vlada i talijanska vlada obvezuju se, čim se sredi gospo¬darstvo Hrvatske Države, stupiti u obsežnije i čvršće odnose carinske i valutne naravi". Pavelić se u tijeku pregovora plašio da mu Italija nametne carinsku i monetarnu uniju. Ni ova ga odredba nije obvezivala na ništa konkretno, niti je bilo kada, sve do kapitulacije Italije u 1943., došlo do konkretnih sporazuma u tome pravcu.
*
Tekstovi tih triju ugovora mogu navesti na neke općenite zaključke o NDH koji se nikada nisu ostvarili. Iz Ugovora o jamstvu i suradnji proizi¬šao bi zaključak da je "Kraljevina Hrvatska" bila talijanski protek¬torat, makar do kapitulacije u 1943. Ona to u stvarnosti nije bila jer je utjecaj naci¬stičke Njemačke na vlast u Zagrebu uvijek bio jači od onoga talijan¬sko-ga.
Ali preuzete ugovorne obveze nijedna njihova stranka nije izvr¬šavala u dobroj vjeri. Vlast u Zagrebu uspijevala je da većinu svojih neravno¬pravnih obveza izigra, ili da učini da one ostanu mrtvo slovo na papiru. Ali su se i talijanske vojne i civilne vlasti u drugoj i trećoj zoni ponašale kao oku¬pacijska sila koja se malo ili nimalo nije osvrtala na lokalne organe vlasti države pod svojim navodnim protektoratom. Smjen¬jivala ih je, a domobranske i ustaške postrojbe raspuštala je ili prot¬jerivala. Kako smo naveli, da bi suzbila Narodnooslobodilački pokret, naoružavala je i držala pod svojom kontrolom lokalne četničke formacije koje su predstav¬ljale negaciju vlasti NDH. Vjerojatno Mussolini nije u NDH ni gledao nikakvu dr-žavu, pa ni satelitsku. On je držao silne talijan¬ske snage na okupiranim područjima od Slovenije do Grčke u namjeri daljih osvajanja Balkana.
*

IV. SUDBINA RIMSKIH UGOVORA NAKON KAPITULACIJE ITALIJE 8. RUJNA 1943.

Pogla¬vnik je bio iskoristio talijansko sklapanje pri¬mirja sa Savez¬ni¬cima, da već 10. rujna 1943. jednos¬trano poništi sve neravnopravne i neprave¬dne Rimske ugovo¬re. U njegovoj Državnopravnoj izjavi o razrje¬še¬nju Rim¬skih ugovora navodi se sljedeće:
"...Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost te upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule, pa uslied toga ovi ugovori nikada nisu stupili u život. Naprotiv svi oni probici Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povređivani.

Ovi su ugovori bili sklopljeni uz izričitu napomenu o članstvu ugovaraju¬ćih stranaka u novom europskom poredku.

Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje s neprijateljskom ratujućom strankom, i time sa izdvojila od dotadašnjih saveznika, nema nikakve stvarne ni pravne mogućnosti da bi i unapried sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život provedeni.

S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakve obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku."
Poglavnik je uz ovu izjavu dao i onu o bezobvezatnosti i ništetnosti označenja kralja, a hrvatska je vlada 20. rujna te godine prekinula diplo¬matske odnose s kraljevskom vladom maršala Badoglia.
Na sjednici Vlade od 20. rujna jednostrano je protegnuta državna uprava na neka hrvatska područja i to "bez razlike, da li su prije pripa¬dala bivšoj Jugoslaviji ili Italiji". Tu se spominju područja Splita i Kotora, Zadra, Rijeke i hrvatskoga dijela Istre. Ali bio je to račun bez krčmara jer Adolf Hitler nije pristao na te teritorijalne ustupke svome vjernom savezniku.
Hitler je ustanovio prostrano "Područje operacijske zone Jadransko primorje" (Adriatisches Küstenland). U njega je obuhvatio talijan¬ske po¬krajine Furlaniju, Goricu i Trst, potom tzv. Ljubljansku pokrajinu (podru¬čje Slovenije koje je Italija bila anektirala u 1941.), ali također uz svu Istru i Rijeku još i Sušak, Bakar, te otok Krk. Hitler je bio prepus¬tio NDH svo ostalo područje na obali osim čini se Zadra i otoka Lastova. To de facto stanje potrajalo je sve do protjerivanja njemačkih postrojbi iz tih krajeva.
*
Zanimljiv je bio odnos talijanske države nakon svrgavanja fašistič¬koga režima u ljeto 1943., i to ne samo prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, nego i prema Etio¬piji i Albaniji.
Ovdje valja napose istaknuti da od svoga ujedinjenja koje je bilo dovršeno 1870. godine, talijanska država nije sve do spomenutih Rimskih ugovora iz 1941. godine nikada toliko duboko prodrla na istočnu obalu Ja¬drana. Ugovorom o određivanju gra¬nica od 18. svibnja te godine ona si je osigu¬rala znatno veća područja od onih koja su joj bila obećana, ali ih nije dobila, Londonskim ugovorom od 26. travnja 1915.
Ali nigdje u današnjoj talijanskoj historiografiji i u djelima iz međuna¬rodnoga prava nema spomena na ta talijanska terito¬rijalna uvećanja i na promjene granica između 1941. i 1943. godine. Naime, već pri sklapanju pri¬mirja sa Saveznicima, objavljenoga 8. rujna 1943., tali¬janski se kralj odre¬kao titule etiopskoga cara i albanskog kralja. Od tada se u talijan¬skoj državi smatra da teritorijalne promjene u odnosu na "Kraljevinu Hrvat¬sku", ne samo da su bile ništave, nego nepostojeće i da nisu proiz¬vele nikakve pravne učinke čak ni u doba kada su bile formalno na snazi.
U Mirovnom ugovoru potpisanom u Parizu 10. veljače 1947., člancima 27. i 33. Italija je priznala i obvezala se da će poštivati suverenost i neovisnost Albanije i Etiopije. Člankom 35. priznala je zakonitost svih mjera etiop¬ske vlade poduzetih u poništenju talijanskih mjera u toj zemlji nakon 3. listopada 1935. Članak 31. još je izravniji jer je njime ona priznala da su svi sporazumi i aranžmani između Italije i vlasti ustanov¬ljenih u Albaniji, između 7. travnja 1939. i 3. rujna 1943., ništavi i nepostojeći.
Sličnih odredbi u tome Mirovnom ugovoru uopće nema glede Nezavisne Države Hrvatske, kao ni Crne Gore. Naprotiv, polazi se od kontinui¬teta jugos¬lavenske države. Člancima 3-5. određuje se nova granica s Jugoslavi¬jom i s neostva¬renim Slobodnim Teritorijem Trsta, a u člancima 11-12. predviđa se talija¬nska cesija područja Jugoslaviji prema novim razgraniče¬njima, te restitu¬cija umjetničkih, povijesnih i nekih drugih predmeta. Time je Italija neizravno priznala nepostojećima režime koje je ona sama stvarala na okupi¬ranim područjima i sve sklopljene ugovore, a napose one s NDH. Nijedna kasnija talijanska vlada nije taj stav dovela u pitanje.
Ali, ne bi bilo ništa drukčije čak i da nije bilo tih posebnih tali¬janskih ugovornih obveza. Talijanski fašistički režim kršio je i neke svoje pravne obveze šire naravi, koje je sve Nürnberška presuda iz 1946. označila pravilima općega međunarodnog prava. Jednako je bilo i s nacis¬tičkom Njemačkom.
Teritorijalnim osvajanjima već od 1935. u Etiopiji, Italija je pre¬kršila svoju obvezu iz Briand-Kelloggova pakta iz 1928. Države stranke toga Pakta, među kojima su bile i Italija i Njemačka, svečano su u ime svojih naroda izjavile: "da osuđuju pribjegavanje ratu u svrhu rješa¬vanja među¬narodnih sporova i odriču ga se kao instrumen¬ta nacio¬nalne politike u njihovim uzajamnim odnosima". Kršenja obveza iz toga Pakta Londonski statut Međuna-rodnoga vojnog tribunala u Nürnbergu iz 1945. okvalificirao je zloči¬nima protiv mira.
I Italija i Njemačka prekršile su svoju obvezu iz Haških konvencija iz 1899. i 1907. o zakonima i običajima rata na kopnu, kojih su također bile stranke. Zajed¬nički članak 43. njihovih Pravilnika nalaže njihovim stran¬kama da nakon efektivne okupacije zaposjednutoga područja moraju na njemu uspostaviti i osigurati zakone na snazi. Stoga se promjene vlasti na tim područjima mogu provo¬diti tek temeljem mirovnoga ugovora po zavr¬šetku rata, pravno dopuštenoga ili ne.
I napokon, Nezavisna Država Hrvatska nije se u travnju 1941. mogla uspostaviti nasuprot volji Njemačke i Italije, koje su njezino područje držale do konca zaposjednutim. I upravo usljed ponašanja tih dviju sila ta tvore¬vina nije nikada uspjela postati samostalnim subjektom međunarod¬noga prava. Nedostajala joj je suverena vlast, spolja neovisna, a iznutra viša od svake druge.
*

V. ZAKLJUČAK
Nakon vojnoga udara 27. ožujka 1941. u Jugoslaviji se odvijao najgori mogući slijed događaja, sasvim sličan onome od 1989., kada je Slo¬bodan Milošević dokinuo autonomiju Kosova i Vojvodine i produljio je sa svojim osvajanjima u cilju stvaranja Velike Srbije.
Iskustva s Rimskim ugovorima do njihova odricanja sa svih strana ukazuju na to da nije bilo dobro kada su hrvatski "domoljubi" nastojali ostva¬riti neovis¬nost svoje domovine stavljajući se pod zaštitu još većih tali¬janskih i njemačkih "domoljuba". Od Ducea i Fuhrera nije se moglo oče¬ki¬vati da vole Hrvate. Bilo je nerazumno očekivati da talijanski fašistič¬ki diktator financira devetstotridesetih godina Pavelićev emigrantski pokret u svojoj zemlji, a da to na koncu obilno ne naplati u hrvatskim teritori¬jima. A, i u njihovoj "ljuba¬vi" prema vlas¬titim narodi¬ma, i Hitler i Mussolini su u suludim os¬vajačkim pohodima na koncu uman¬jili prostore vlastitih država.
U strašnim događajima koji su uslijedili nakon izbijanja Drugoga svjetskoga rata možda je i bilo moguće da Kraljevina Jugoslavija s Bano¬vinom Hrvatskom u njoj izbjegne njemačku i talijansku okupaciju. Ali, da je u kasnijem ratnom razvoju ta okupacija i uslijedila, narodi na ovim prosto¬rima bolje bi prošli da je čitava ta zemlja očuvala svoj integritet i da se u tim strašnim vremenima izbjegao njezin raspad. Vrijeme za stva¬ranje neovisnih država doći će mnogo kasnije.
Ipak, da se i ostvario neki od tih boljih scenarija, sigurno je da bi granice Jugoslavije s Italijom nakon Drugoga svjetskog rata ostale iste kao i na njegovu početku. Osim u slučaju Poljske, ishod toga rata nije doveo do velikih teritori¬jalnih promjena.
Dakle, trebalo je da njemački i talijanski fašizam iskažu svoje sulude osvajačke ambicije da bi na koncu bili poraženi i eliminirani. A, narodnooslobo¬dilački pokret pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije dao je bitan doprinos pobjedi antifašističke koalicije. Rezultat te borbe i podnese¬nih žrtava jeste da današnje granice Hrvatske sa Slovenijom (i s Italijom) slijede etničku crtu.



Summary
LEGAL ASPECTS AND POLITICAL EFFECTS OF THE ROME TREATIES
OF 18 MAY 1941

Following the coup d'Etat of 27 March 1941 in Belgrade, in a short war the Nazi Germany and Fascist Italy occupied the entire territory of the then Kingdom of Yugoslavia. Upon their permission the Indepen¬dent State of Croatia was established in April 1941. On 18 May 1941 this entity conclu¬ded the three treaties with Italy in Rome. On their behalf Italy acquired the large ter¬ritories in the eastern coast of the Adria¬tic Sea and it also tried to es-tablish a protec¬torate on the Croatian State. Here are descri¬bed the course of negotia¬tions, the content of these Treaties and Italian ter¬ritorial and political gains.
Nonetheless, upon the Italian Armistice with the Allied Powers which was announced on 8 September 1943, the Government in Zagreb im¬mediately canceled these Treaties unilaterally. On its side, Italy also renounced all its gains and since then it considers the said Treaties not only void, but non-exis¬tent. That was indirectly confirmed by the clauses relating to Yugos¬lavia and the Free Ter¬ritory of Trieste in the Paris Peace Treaty with Italy of 10 February 1947.

Key Words: The London Treaty with Italy of 1915; Versailles Peace Con¬ference; the Rome Treaties between Italy and Croatia of 1941; the Paris Peace Treaty with Italy of 1947.
Pridruži nam se na Faceu Prati pravsthr na Twitteru Prati pravsthr preko RSSa
Webmail
Studiranje u Splitu - Rezultati studentskih anketa
Pravna klinika
SEELS
NISPA
IASIA