Pravni fakultet (Sveučilište u Splitu)
Pravni fakultet (Sveučilište u Splitu)
  • ???
  • sud na kojega je (mjesna) nadležnost u konkretnom predmetu prenesena odlukom višeg suda, tako da on postaje nadležan umjesto suda koji je po zakonu nadležan; određeni sud čija je nadležnost za rješavanje sporova određene vrste utvrđena posebnim propi

Pravni fakultet
Domovinskog rata 8
21000Split
Hrvatska
+385 (21)
Centrala.: 39 35 00
Tajništvo Fax: 39 35 97
Dekanat: 39 35 02
Referada: 39 35 68
studentskareferada@pravst.hr
Knjižnica tel./fax: 39 35 75
OIB: 03541568700

IBAN: HR2123300031100030638








Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu » God. 47 (2010), Broj 1 (95)

Žene u bratovštinama srednjovjekovnih dalmatinskih gradova

ISSN 1847-0459

Ključni naslov: Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu (Online)
Skraćeni ključni naslov: Zb. rad. Prav. fak. Splitu (Online)
Creative Commons licenca
Ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons
Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 4.0 međunarodna
.
Autorica ukazuje na nazočnost žena u bratovštinama srednjovjekovnih dalmatinskih gradova. Iako pretežito muškoga članstva, bratovštine su redovito primale u svoje redove i sestre odnosno sestrime, najčešće kao dionice duhovnih blagodati. Žene su redovito bile isključene iz organa uprave bratovština, osim u slučajevima bratovština sa isključivo ženskim članstvom. U novom se vijeku povećava udio ženskog članstva u novovjekovnim bratovštinama, kao i udio odredbi koje reguliraju položaj sestrama u bratovštinskim statutima – matrikulama.
1. Uvod
Posljednjih četrdeset godina bratovštine su od perifernog religijskog fenomena došle u centar religijske povijesti.
Bratovštine (bratstva, skule; lat. confraternitates, fratiliae, scholae) su kršćanske oranizacije vjernika, koje su se od ranog srednjeg vijeka javljale u različitim oblicima. Kao najčešći oblik organiziranog religijskog života u srednjovjekovnoj i ranoj modernoj Europi te centar duhovnog života gradskog stanovništva obaju spolova osnivane su radi uzajmne potpore članova okupljenih prema profesionalnom kriteriju, župnoj pripadnosti ili pobožnosti koju promiču. Društvena svrha sastojala se u potpori potrebitih bratima, a kao značajni čimbenici društvenog ustroja ponekad su stjecali i politički utjecaj, te su često bili podvrgnuti nadzoru državnih vlasti.
Po crkvenom (kanonskom) pravu bratovštine spadaju među katolička vjerska udruženja.
2. Na području Rimskoga Carstva poznate su religiozne korporacije građana osnovane radi obrane staleških interesa i međusobne pomoći. Na Istoku se tragovi udruženja kršćana svjetovnjaka nalaze u IV. st., dok se na Zapadu javljaju tek od VII. i VIII. st.
U naše primorske gradove bratovštine su stigle preko Italije gdje su poznate od XI. st. Među najranije dokumentirane vijesti o bratovštinama spada pismo pape Urbana III. splitskom biskupu Petru Hungaru 1186. kojim odobrava zaključke splitske sinode i biskupovu zabranu „Ne conventicula fiant, que fraternitates appellantur“ – „Zabranjuju se skupovi koji se nazivaju bratovštine“ vjerovatno zbog toga što su se prvobitne namjene zbog kojih su bratovštine osnovane izmijenile.
Za Zadar postoji predaja po kojoj je papa Aleksandar III., kojega su Zadrani 1177. dočekali „immensis laudibus et canticis in eorum sclavica lingua“ podijelio bratovštini crkve sv. Silvestra posebne oproste za pobožnost četrdesetsatnog klanjanja. Najstarija bratovština u Zadru, bratovština zlatara, osnovana je 1176.

3. Najznačajniji izvori za izučavanje bratovština su statuti ili matrikule, apostolske vizitacije te različiti arhivski dokumenti.
Prava i dužnosti članova bili su regulirani pravnim aktom koji se nazivao statut ili matrikula, a uređivao je njihovu organizaciju, područje i vrstu djelovanje te sadržavao specifična pravila koja su se odnosila na lokalne običaje ili strukovne potrebe, prilagođavajući se, poput komunalnih statuta, sastavu i osobitostima određene bratovštine i sredine.
Najstariji sačuvani bratovštinski statuti dalmatinskih gradova potječu s kraja 13. i početka 14. st. Valja imati na umu da su u pravilu bratovštine mnogo starije od svojih matrikula, dnosno od godine u kojoj je matrikula redigirana.
Mnoge korisne inormacije o bratovštinama u srednjovjekovnim dalmatinskim gradovima sadrže apostolske vizitacije , kao i različiti arhivski dokumenti, posebno oporuke. Tako je npr. u jednoj matrikuli i bilo navedeno: „Četiri knjige imaju biti: u prvoj popis bratima s oznakom dana upisa, u drugoj zaključci i naredbe vizitacija, u trećoj prihodi i rashodi s računima, u četvrtoj legati i druge pobožne odredbe.“

4. Nekoliko je čimbenika utjecalo na procvat bratovština u 13. st.: mistični pokreti, prosjački redovi i treći redovi.
Flagelantski pokret u 13. st. smatra se pretečom najstarijih bratovština. Prve su bratovštine kod nas bile bičevalačke (verberanti, batuti) i to prije flagelantskog pokreta Rainera Fasanija, pokrenutog u Perugiji 1258.
To su: bratovština sv. Silvestra u Zadru (kasnije Bratovština milosrđa) sa matrikulama iz god. 1214., 1297., 1380., bratovština Svih Svetih u Dubrovniku (matrikule iz god. 1215., 1225.), bratovština u Kotoru (kasnije Bratovština dobre smrti iz 1298.), bratovština Svih Svetih u Korčuli 1301., te sv. Kristofora u Rabu.
Osim flagelantskih, među najstarije bratovštine u Dalmaciji spadaju: sv. Jakova u Zadru iz 1208 .; Gospe od Milosrđa u Šibeniku 1208., sv. Duha u Šibeniku 1220.; sv. Mihajla u Gružu 1290. Bile su pretežito humanitarno-religioznog karaktera i vezane uz određeni teritorij.
Žene su bile prisutne već u najstarijim bratovštinama, premda je teško odrediti njihov stvarni položaj. One su bile članice najstarijih tzv. flagelantskih (bičevalačkih) bratovština u Zadru, Dubrovniku, Korčuli , Kotoru iako im je pristup bio odobren tek naknadno.
Jedna od najstarijih bratovština, sv. Jakova u Zadru u matrikuli iz 1457. godine članove 57-65 posvećuje isključivo položaju sestrima u bratovštini.
Bratovština je primala u članstvo žene koje su bile obvezane na iste dužnosti kao i muškarci. Morale su biti na dobru glasu i časne, a o njihovu primitku u bratovštinu glasalo se kao i za muškarce. Po primitku u bratovštinu plaćale su za ulaz 40 dukata, prema starom običaju. Svake godine dužne su uplatiti 22 solda: mjesečno 1 solid, a za blagdan sv. Jakova 10 solida za kruh i svijeće. O eventualnom oprostu za siromašne žene, potpunom ili djelomičnom, odlučivali su gvardijan i ostali prema slobodnoj procjeni. Za preminulog bratima ili sestrimu sestre dužni su izmoliti 25 molitvi Oče naš i Zdravo Marijo, a isto su obvezani bratimi za sestrime.

5. Od 13. st. znatan utjecaj na razvoj bratovština općenito i u našim krajevima imali su tzv. prosjački redovi (franjevci i dominikanci) oko čijih se samostana formiraju bratovštine koje od početka imaju i ženske članove (fratres et sorores de penitentia).
Posebno se to odnosi na marijanske bratovštine koje su promovirali dominikanci. Bratovštine Gospe od Ružarija u Dubrovniku i Zadru postojale su uz dominikanske samostane od 13. st.
Neke su se bratovštine vezale izravno uz pravila reda te su mogle postati i njihov dio (kao dio institucije tzv. Trećeg reda , laičkog dijela prosjačkih redova). Od kraja 13. st. javljaju se bratovštine franjevačkih i dominikanskih trećoretkinja kao i bratovštine redovnica franjevki i dominikanki drugoga reda.
Pod utjecajem širenja hospitalsko-karitativnog vala Europom, u 14. st. na istočnoj obali Jadrana javljaju bratovštine sv. Duha, među kojima je najpoznatija trogirska. Ove bratovštine osnivaju gradske hospitale koji služe kao utočište siromašnima i bolesnima.
Svaki je grad imao više bratovština: u Splitu ih je do danas zabilježeno oko 70 , u Zadru oko 60 , u Trogiru oko 20 , u Dubrovniku oko 37 , u Šibeniku su postojale četiri velike i mnoštvo manjih bratovština.

6. Iako su bratovštine osnivane s religioznim namjerama, vremenom su primale među svoje članstvo pripadnike određenih društvenih skupina poput obrtnika ili trgovaca. S druge strane, trgovački cehovi uz gospodarsko i pravno obilježje mogli su imati religiozne elemente.
U Zadru su bile 23 zanatlijske bratovštine i 42 religiozne. U Splitu je bilo svega četiri zanatlijske bratovštine: najstarija je sv. Nikole de Sdoria osnovana 1349. koja je, jedina među njima, primala i one koji nisu plovili i žene. U Trogiru je samo bratovština sv. Nikole na Čiovu bila obrtnička i jedina nije ulazila u skupštinu zajednice građana i pučana (congregazione).
U dalmatinskim gradovima ova podjela nije sasvim izražena jer obrti nisu bili dovoljno razvijeni i organizirani.
Statuti obrtnih korporacija od statuta vjerskih bratovština razlikuju se samo u odredbama koje se tiču određenoga zanata.
Uz statut obrtne korporacije dubrovačkih drvodjelaca ili maranguna iz 13. st. bio je poseban upisnik žena među kojima su bile 3 plemkinje.
Imenik članova korporacije trgovaca iz 15. st. sadržavao je dvije vrste članova: prave, sa svim pravima i dužnostima (koji je obuhvaćao i žene) i dionike molitve bratima, koji nisu imali drugih dužnosti, osim platiti jedan groš za potrebe bratovštine.
Imenik korporacije sv. Lazara ili lazarina iz 16. st. (1536.-1574.) sadržavao je imena dionika duhovnih blagodati bratovštine među kojima su žene različitih staleža. Duhovni članovi plaćali su tri groša za ulazninu, a onaj tko bi uplatio za dobra djela bratovštini dukat, bio bi upisan u matrikulu i imao pravo tražiti primanje među redovne članove.
1758. zaključkom Velike skupštine odlučeno je da se prikupi 500 dukata kao pomoć sestrama bratovštine koje će se udati za člana bratovštine ili zarediti. U istu svrhu određuje se 1773. daljnja svota od 200 dukata, a 1781. svota od 500 dukata.

7. Žene su imale pristupa i u tzv. svećeničke bratovštine: kao primjere možemo navesti bratovštinu dubrovačkih svećenika sv. Petra (in cathedra antiochensi) iz 1393. i zadarskih svećenika Gospe od Milosrđa iz 1493. Pretežiti dio kotorske bratovštine sv. Tripuna bili su svećenici, a primala je i žene. Iznimka je u tom smislu Trogir, u kojem članovi bratovština nisu bili redovnici.
Nekim je bratovštinama broj članova bio limitiran, osim kad se radilo o svećenicima, plemićima ili ženama koji su primani neovisno o broju bratima (šibenska bratovština Majke od Milosrđa).

8. Bratovštine sa isključivo ženskim članstvom imale su ustroj i pravila poput muških bratovština: Sestre Presvetog Trojstva u Šibeniku , u Zadru bratovština časnih sestara benediktinki u 14. st., te Srca Marijina u 19. st. , u Drveniku bratovština sv. Križa iz 1730.
Bratovština sv. Križa imala je isključivo žensko članstvo ; žene su morale imati dob od 14 godina, te biti dobre kršćanke, platiti upisninu od četiri libre, osim ako nasljeđuje mjesto majke ili koga iz obitelji, kada se plaćalo polovicu toga iznosa (tzv. kote). Bile su dužne nazočiti sprovodima članica bratovštine, ili članova njihovih obitelji, kao i skupštini u slučaju raspravljanja o računima bratovštine i u slučaju izbora nove županice.
U popisu sestrima iz 1730. bilo je 162 žene, od toga 23 udovice.
Žene nisu sudjelovale u upravi bratovština, osim u slučaju kada su imale isključivo žensko članstvo, kada su sve sestre ujedno bile članice skupštine, a jedna od njih je bila županica. Prema odredbi bratovštine sv. Križa iz Drvenika iz 1730. županica je bila ona koja je dobila više glasova; ako ne bi htjela prihvatiti dužnost, plaćala je kaznu od 12 libara. Sestrima koja bi je odgovorila od prihvata platila bi šest libara ili bi obje bile isključene iz bratovštine. U prvoj godini sestrimskoga staža nije dopušteno primiti čast županice, a dužnost se ne može obnašati dulje od tri godine. Za svaku preminulu sestrimu, županica je dužna platiti tri mise kojima su dužne nazočiti sve sestrime, pod prijetnjom kazne od šest gazeta.
Iznimka je u tom pogledu Matrikula bratovštine Blažene Marije u šibenskom varošu iz godine 1452. koja u četvrtom poglavlju određuje da žena pristupa za sestru duhovnu uz iste uvjete kao i za bratima – plaćaju tri libre i članice su skupštine.
U 17. st. (1604.) u bratovštini Sv. Roka na Korčuli iz 1575. uvodi se služba priorice (prior je u korčulanskoj b. Sv. Roka naziv za gaštalda) – duhovne upraviteljice sestara u bratovštini. Vremenom se ta služba pretvara u obnašanje potrebnih ženskih poslova pranja tunika i crkvenog rublja.
Skupština je bira na godinu dana, a njena je zadaća održavati odnose sa ostalim sestrama upisanim u bratovštinu kao „sestre od pobožnosti“. Najčešće je to bila osoba uglednijeg roda. Kasnije je birana na nekoliko godina, i na raspolaganju joj je bio stan u potkrovlju bratovštinske kuće. Kao ni ostale sestre nije imala pristupa u skupštinu. U 19. st. ova služba zamire.
Matrikule redovito sadrže odredbe koje sankcioniraju moralne prijestupe članova bratovštine posebno psovanje i preljub.
Pravilnik bratovštine sv. Križa u Drveniškoj župi kažnjava županicu koja bi opsovala koju od sestara kaznom od tri libre; sestra koja opsuje županicu ili njenu „sudružicu“ kažnjavala se kaznom od šest libara u korist bratovštine. U slučaju neplaćanja, kazna je izgon iz skupštine, odnosno bratovštine.
Sestra koja opsuje sestrimu ili članove njene obitelji, kažnjavala se kaznom od dvije libre, a ako bi udarila koju sestru, bila bi izgnana iz bratovštine i kažnjena sa 5 libara.

9. S dolaskom mletačke vlasti u Dalmaciju situacija se za bratovštine bitno mijenja. Mletačke vlasti nastojale su ojačati pučke udruge kako bi oslabile gradsko plemstvo i održale ravnotežu između plemića i pučana.
Nakon postepenog slabljenja za Reformacije, bratovštine dobivaju nov poticaj osnutkom isusovačkog reda i drugim protureformacijskim akcijama katoličke crkve u toku 17. st.
Sve jači nadzor nad bratovštinama crkva iskazuje nakon Tridentskog sabora u 16. st. Zbog težnje svjetovnih vlasti da kontroliraju bratovštine (posebno u Mletačkoj Republici koja ih naziva scuole laiche) dolazi do napetosti crkvenih i svjetovnih vlasti.

10. Od 18. st. broj bratovština postupno opada. Mnoge su propale ukidanjem isusovačkog reda; u Austrijskim zemljama veliki je broj ukinut za Josipa II. Za prve austrijske uprave u Dalmaciji 1797.-1805. guverner Goess predlagao je sjedinjenje dijela bratimskih dobara i fondova određenih za popravak loših financija u Dalmaciji.
U doba francuske uprave V. Dandolo smatrao je broj bratovština prevelikim, a njihove prihode iznimno visokima. Imovina bratovština oduzimala se za vojsku, a Državni dekret od 26. 5. 1807. zabranjuje sve bratovštine osim sv. Sakramenta i Mrtvih. 1811. guverner Bertrand je u Ilirskim pokrajinama likvidirao veliki broj bratovština.
Ponovnim dolaskom Austrije 1813. dozvoljava se rad nekih bratovština, uz uvjet da se organiziraju na temelju novih statuta-matrikula.

11. Sve veći broj žena članica bratovština u novom vijeku rezultirao je većim brojem odredbi posvećenih ženskom članstvu u bratovštinama. Na poseban je način to vidljivo iz odredbi matrikula iste bratovštine iz raznih razdoblja koje su sačuvane za splitske bratovštine sv. Križa i sv. Petra apostola te za neke šoltanske bratovštine.
11. 1. 1. Matrikula sv. Križa iz 1439. ograničava broj bratima na 32 (kapitul 1). Žene su spomenute samo posredno u kapitulu 9 kojim se kažnjavaju oni koji ne dođu sprovoditi „brata svoga oli koga od kuće njegove“. 1824. g. dozvoljeno je primanje udovica u bratovštinu dok se ne preudaju, kada svoje mjesto prepuštaju nasljednicima preminuloga bratima. Od 1827. g. žene plaćaju ulazninu te imaju pravo na crkveni sprovod kao i bratimi.
11. 1. 2. Pravilnik Bratovštine Sv. Križa u Splitu iz 1929. godine određujući svrhu bratovštine spominje bratime i sestrime. Udovica bratima ostaje sestrima bratovštine; ne plaća ulaznine niti je podložna ikakvoj službi.
Bratimi i sestrime imaju jednaka prava na crkveni sprovod i podliježu istim kaznama ako ne nazoče sprovođenju preminulih bratima i procesijama.
U slučaju raspusta bratovštine imovina se upotrebljavala za „pomoć i pokoj duša svih pokojnih Bratima i Sestrima, kao i za obveze, što ih je imala bratovština... te za pomaganje nevoljnih i siromašnih Bratima i Sestrima u času raspusta Bratovštine i njihovih muških potomaka.“

11. 2. 1. Pravilnik bratovštine sv. Petra apostola iz 1693. propisuje obvezu nazočnosti sprovodu u slučaju smrti brata ili nekoga iz njegove kuće, spominjući pri tome ženu. Kažnjava povredu (iniuria) počinjenu bratimu ili nekome iz kuće njegove (žena). Žena ili sin preminulog bratima koji žele stupiti na njegovo mjesto, imaju iste obveze kao ostali bratimi.
11. 2. 2. Među ciljevima bratovštine Sv. Petra Apoštola kod župske crkve Varoša Lučca-Manuša u Splitu 1900. g. spada „pružanje pomoći nevoljnim i siromašnim bratimima i sestrimama.“ Udovica pokojnog bratima, ostaje sestrima bratovštine, ne plaća nikakvu ulazninu, niti je podložna ikakvoj službi. Ako želi, može postati punopravan član bratovštine. Članovi bratovštine dužni su pod prijetnjom kazne nazočiti svim sprovodima bratima, sestrima i članova njihovih obitelji. Među prava koja uživa svaki član bratovštine spada 38 svetih misa za bratima, a 18 za sestrime.

11. 3. Šoltanske bratovštine. 11. 3. 1. Matrikula bratovštine sv. Stjepana 1561. spominje žene samo neizravno kažnjavajući novčanom kaznom bratima čija je žena opsovala drugog bratima.
11. 3. 2. Prema Pravilniku društva Bratovštine Svetog Stjepana prvomučenika u Grohotih na otoku Šolti 1892 , udovica preminulog bratima mogla je postati članom društva dok se ne preuda, kada gubi rečeno pravo. Pod istim uvjetima kao udovica, članom bratovštine mogla je biti neudata ženska osoba. Ceremoniju primanja u društvo za ženske osobe i strance obavljao je jedan od muških članova bratovštine. Počasni, malodobni i članovi ženskog spola imali su pravo samo na sprovod i zadušnice, dok su ostalih prava, ali i dužnosti oslobođeni.
Pravilnik društva bratovštine svetoga Ivana Krstitelja u Gornjem selu, otok Šolta, među redovite članove ubrajao je majku udovicu pokojnoga bratima koja je ostajala bratimska žena do preudaje, te ženske osobe iza smrti očeve dok žive neudate na očinstvu i ostaju sve skupa „na očevoj svijeći“, izvršavajući bratijske dužnosti. U slučaju preudaje gube to pravo, izuzevši ako je otac bez muškog potomka, a jednu od „ženskica“ ostavi uz suprugu i „na svijeći“. Ako se vjenča za bratimskog sina, on postaje bratim plativši 5 kr. i ulazninu; ako se uda za nebratskog sina isti će postati bratim ako plati 50 kr. i ulazninu.

12. Zaključci

Bratovštine spadaju među najstarija društveno-religiozna udruženja srednjovjekovne Europe, a u našim se krajevima javljaju od 11. st. Obzirom da su obuhvaćale veliki dio stanovništva, udio žena u njima nije bio zanemariv.
Žene su bile članice najstarijih tzv. flagelantskih (bičevalačkih) bratovština u Zadru, Dubrovniku, Korčuli, Kotoru iako im je pristup bio odobren tek naknadno.
Od 13. st. znatan utjecaj na razvoj bratovština u našim krajevima imali su tzv. prosjački redovi (franjevci i dominikanci) oko čijih se samostana formiraju bratovštine koje od početka imaju i ženske članove (fratres et sorores de penitentia).
Pojedine su se bratovštine vezale izravno uz pravila reda te su mogle postati i njihov dio (kao dio institucije tzv. Trećeg reda, laičkog dijela prosjačkih redova). Od kraja 13. st. javljaju se bratovštine franjevačkih i dominikanskih trećoretkinja kao i bratovštine redovnica franjevki i dominikanki drugoga reda.
Žene su imale pristupa i u tzv. svećeničke bratovštine: kao primjere možemo navesti bratovštinu dubrovačkih svećenika sv. Petra (in cathedra antiochensi) iz 1393., zadarskih svećenika Gospe od Milosrđa iz 1493.
Određenom je broju bratovština broj članova bio limitiran, osim kad se radilo o svećenicima, plemićima ili ženama koji su primani neovisno o broju bratima (šibenska bratovština Majke od Milosrđa).
Bratovštine isključivo ženskog članstva bile su ustrojene poput ostalih bratovština, a članice su nazivane sestre ili sestrime: Sestre Presvetog Trojstva u Šibeniku, bratovština časnih sestara benediktinki u Zadru, bratovštine sv. Križa, u Drveniku 1730. itd. Za razliku od većine ostalih bratovština u kojima nisu ulazile u organe uprave, kod bratovština sa isključivo ženskim članstvom žene su obnašale i poslove vezane za upravu bratovštine.
Pridruži nam se na Faceu Prati pravsthr na Twitteru Prati pravsthr preko RSSa
Webmail
Studiranje u Splitu - Rezultati studentskih anketa
Pravna klinika
SEELS
NISPA
IASIA