Pravni fakultet (Sveučilište u Splitu)
Pravni fakultet (Sveučilište u Splitu)
  • ???
  • Daj mi činjenice, dat ću ti pravo (reći ću ti što je pravo).

Pravni fakultet
Domovinskog rata 8
21000Split
Hrvatska
+385 (21)
Centrala.: 39 35 00
Tajništvo Fax: 39 35 97
Dekanat: 39 35 02
Referada: 39 35 68
studentskareferada@pravst.hr
Knjižnica tel./fax: 39 35 75
OIB: 03541568700

IBAN: HR2123300031100030638








Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu » God. 49 (2012), Broj 1 (103)

Izazovi socijalne države u uvođenju osobnog bankrota - neka komparativa iskustva i potencijalni problemi

ISSN 1847-0459

Ključni naslov: Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu (Online)
Skraćeni ključni naslov: Zb. rad. Prav. fak. Splitu (Online)
Creative Commons licenca
Ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons
Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 4.0 međunarodna
.
Posljednja dva desetljeća svjedoci smo globalnog i rastućeg fenomena (pre)zaduženosti fizičkih osoba (pacijenata, potrošača), kao i usvajanja raznovrsnih modela zakona o osobnom bankrotu u Europi i ostatku svijeta. U svjetlu empirijskih istraživanja iz Sjedinjenih Američkih Država, kao i onih iz Europe, koje se temelje na kauzalitetu povećanih troškova zdravstvene zaštite i rastućeg broja postupaka osobnog bankrota, postavlja se pitanje mogu li slični čimbenici potencijalno imati utjecaj i na stope osobnog bankrota kada se isti uvede u pozitivno hrvatsko pravo? Iako je takva konstatacija donedavno smatrana nemogućom zbog jakih mreža socijalne sigurnosti u Europi, prvenstveno s obzirom na univerzalno dostupan zdravstveni model, uvođenjem potrošačkih kredita, pokazuju se ograničenja socijalno sigurnosnih mreža s ekonomsko-financijskog aspekta. Deregulacija kreditnog tržišta daje nam za pravo postaviti pitanje doprinosa koji nepredviđeni zdravstveni troškovi mogu stvoriti i na taj način dovesti do toga da fizičke osobe pokrenu postupak osobnog bankrota? Autori u ovome radu, motivirani modelom Zakona o osobnom bankrotu uzrokovanog „medicinskim“ dugovima (Medical Bankruptcy Faireness Act) iz američkog zakonodavstva, analiziraju na koji bi se način u hrvatskom pozitivnom pravu pacijent (potrošač) mogao osloboditi dugova prouzrokovanim medicinskim troškovima. Izlažu se opcije koje se nalaze na raspolaganju pacijentu opterećenom dugovima te uspoređuju s američkim, ali i drugim komparativnim pravnim uređenjima, kako bi se vidjelo da li bi predmetna varijanta modela zakona bila opravdana i u nadolazećem uređenju osobnog bankrota u Hrvatskoj.
1. Uvod

Pomiriti gospodarski rast s vlastitim imperativom učinkovitosti s jedne strane i socijalnu pravdu sa svojim jednako zahtjevnim pozivom za ravnopravnost s druge strane, je bio jedan od najznačajnijih pokušaja i, nerijetko, postignuće XX. stoljeća. S obje strane Atlantika, sustav socijalne zaštite predstavlja glavno institucionalno dostignuće ove priče o uspjehu. Suština ovoga rada se temelji na zdravstvu, odnosno pitanju zdravlja osoba (pacijenata, korisnika, potrošača), s možebitnim posljedicama ukoliko pacijenti (korisnici, potrošači) navedene usluge ne mogu u konačnici platiti.
Hipoteza ovoga rada jest: Dolazi li u Republici Hrvatskoj do postupne „amerikanizacije“ zdravstva, odnosno prelaska „troškova zdravlja građana“ s države na leđa samih korisnika usluga, tj. pacijenata u sve većoj mjeri? U slučaju da je odgovor pozitivan, je li rješenje na moguće poteškoće u snošenju troškova medicinskih usluga za građane, koji zbog pogoršanja financijskog stanja nisu u mogućnosti platiti za te usluge, mogući Zakon o osobnom bankrotu uzrokovan „medicinskim“ dugovima?





2. Pravo na zdravlje kao temeljno ljudsko pravo

No, što je zapravo zdravlje? Zdravlje je najbolje definirano ustavnom definicijom Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), kao stanje kompletnog fizičkog, mentalnog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti, s time da je uživanje najviših dostupnih zdravstvenih standarda jedno od temeljnih ljudskih prava svakog ljudskog bića bez obzira na rasu, vjeroispovijest, političko opredjeljenje, ekonomsko i socijalno stanje. No, jesu li najviši zdravstveni standardi dostupni svima, pogotovo s obzirom na ekonomsko stanje, nameće se kao pitanje ovoga rada? Odgovor na ostvarenje ovako postavljenih „idealnih ciljeva“ može biti upravo model Zakona o osobnom bankrotu uzrokovanog „medicinskim“ dugovima (Medical Bankruptcy Faireness Act - dalje u tekstu MBFA), gdje bi se ostvarilo navedeno pravo „bez obzira na ekonomsko-financijsko stanje pacijenata“.
Javno zdravlje od velikog je značaja i u okviru europskog prava. U Europskoj uniji (dalje: EU), pitanje javnog zdravlja je uređeno čl. 168. Ugovora o funkcioniranju EU (UFEU, bivši čl. 152. Ugovora o EZ), te je istaknuto da visoka razina zaštite ljudskog zdravlja treba biti definirana i implementirana u svim politikama i djelatnostima Unije, a u tom je smislu politika EU samo komplementarna zdravstvenim politikama država članica u području poboljšanja javnog zdravlja, preventivnoj djelatnosti u otkrivanju fizičkih i psihičkih bolesti, uklanjanju potencijalnih izvora opasnosti po zdravlje ljudi i dr.
Zdravstvena politika jedna je od mnogobrojnih javnih politika (uz mirovinsku, obrazovnu, stambenu i dr.) s iznimnim društvenim značajem, uslijed triju čimbenika: riječ je o vrlo osjetljivom ljudskom pitanju zdravlja i bolesti, pa joj se pridaje izuzetna pažnja; zdravstveni su sustavi izuzetno skupi, jer uz mirovinski konzumiraju većinu društvenog bogatstva određene države; a treći razlog izvire iz prethodna dva i govori o tomu da su zdravstveni sustavi u suvremenim društvima uglavnom socijalizirani, te čine jedan od glavnih stupova socijalnih država. Zdravstvena sigurnost, s druge strane, je područje socijalne sigurnosti, na kojem se isprepliću i rješavaju posljedice nastanka socijalnih prestacija u svezi s zdravljem. Načelo usklađivanja prava s društvenim kretanjima je jedno od načela pravne države, a pravo socijalne sigurnosti je upravo karakteristično po svojim čestim promjenama. Ovdje autori skreću pozornost da valja razlikovati socijalnu zaštitu, koja pokriva širi prostor od socijalne sigurnosti, te osim davanja države, obuhvaća i obvezu države da pruža i osigurava određene socijalne usluge (npr. zdravstvene usluge, usluge socijalne skrbi i sl.).
Kako pokazuju i znanstvena istraživanja, budući da postoji snažna veza između financijskih okolnosti u kojima žive osobe, pogotovo nezaposleni, i njihovog zdravlja: niži prihodi i veći stupanj subjektivne financijske deprivacije povezani su s lošijim financijskim ishodima, a to se odnosi na psihičko, ali i na fizičko zdravlje. Sve više i češće, učinkovitost i jednakost, rast i redistribucija, konkurentnost i solidarnost egzistiraju kao suprotnosti koje se mogu ostvarivati samo na trošak i štetu jedna drugoj. Taj tzv. socijalni neoliberalizam, mogu si, u razumnoj mjeri, priuštiti bogate, industrijski razvijene zemlje, ali ne sve zemlje u razvoju. Tu je, dakle rizik neostvarivanja pojedinačnih temeljnih ljudskih prava. U okviru rečenoga je i pravo na zdravstvenu zaštitu, koje je već dugo uključeno u raspravu o ljudskim pravima. Mogućnost da osoba živi zdrav život je preduvjet za dostojanstven život i za uživanje u mnogim drugim temeljnim pravima. Ipak, pravo na zdravstvenu zaštitu je najkontraverznije pravo budući da je kvantitativno veliki broj financijskih resursa potrebit u želji održavanja takvog sistema. U isto vrijeme to je za običnog čovjeka i među najvažnijim pravima. Uvažavajući mogućnosti, ali i troškove moderne medicine, nameće se zaključak da država nije u mogućnosti pružiti besplatno zdravstvo svima. Povrh toga, gospodarski razlozi predodređuju status države blagostanja: smanjuje se socijalna sigurnost, uvode se dopunski, privatni oblici osiguranja. U pogledu toga, treba naglasiti da je izuzetno bitan čimbenik i starenje stanovništva, koje se ne može zanemariti, jer starije osobe su u pravilu u većoj mjeri korisnici zdravstvenih usluga. Naime, prema statističkim podacima Ujedinjenih naroda (dalje: UN) svjetska starija populacija će za približno četrdesetak godina narasti na dvije milijarde žitelja, a niti RH nije izuzetak, jer prema podacima iz 2007. godine udio osoba starijih od 65 godina iznosi 17%, dakle svaki peti građanin ima više od 65 godina, a na području Grada Zagreba, svaki četvrti. Prema predviđanjima Državnog zavoda za statistiku broj osoba starijih od 65 godina u RH za pedeset godina, dakle 2061. godine bi trebao porasti na 29,4% što je najbolji pokazatelj starenja stanovništva i veliki čimbenik u razmatranu budućeg razvoja zdravstvenog sustava u RH.
Doktrina kao i kreatori politike obično smatraju da je problem egzistiranja bez odgovarajućeg zdravstvenog osiguranja, u smislu njegovih učinaka na pristup zdravstvenim uslugama, neosporno ozbiljan. Ostavljen u velikoj mjeri nerazmotren, važno je istaknuti i da pojedinci koji su zdravstveno osigurani, često kada se javi potreba za posebnom medicinskom skrbi, „potpadaju“ u velike dugove uzrokovane korištenjem „skupih“ medicinskih usluga. Iako podaci ukazuju na ozbiljan financijski teret zbog dugova uzrokovanih medicinskim uslugama, znanstvena i stručna istraživanja u tom području nisu uznapredovala. Stoga smatramo da bi bilo korisnije govoriti o odgovornosti države da jamči dostupnost zdravstvenih usluga, što uključuje i pitanje financijske dostupnosti, koje je po našem mišljenju ključno u interpretaciji zajamčenih ustavnih i konvencijskih jamstava. Naime, uz sve veće opterećenje državnog proračuna, svojevrsna „privatizacija“ zdravstva se po svojoj prilici nameće kao nužnost, te ozbiljno dovodi u pitanje zajamčena temeljna prava čovjeka, poput prava na zdravi život.

3. Kompleksnost ciljeva (moderne) socijalne države

Za shvaćanje postavljenih teza u ovome radu, bitnim se nameće definiranje socijalne države, te države blagostanja. Ustavom je Republika Hrvatska definirana kao socijalna država , što prema Puljizu znači „da RH preuzima odgovornost za osnovne egzistencijalne uvjete svojih građana“. Ostvarenje jamstva navedenih socijalnih prava ovisi o materijalnim mogućnostima društva s jedne, te njegovim vrijednostima, s druge strane. Učur socijalnu državu definira kao državu koja je preuzela temeljnu odgovornost za minimalnu socijalnu sigurnost svih svojih građana. Ravnić pak, socijalnu državu definira kao onu državu u kojoj su uređeni sustavi socijalne sigurnosti i koja kontrolira socijalne procese, ali shodno današnjem stanju i tendencijama razvoja proizlazi da socijalne države postaju države blagostanja iz gospodarskih razloga jer se smanjuje socijalna sigurnost i uvode se dopunski oblici privatnog osiguranja. Država blagostanja je ona država koja je u stanju jamčiti svim stanovnicima minimalni životni standard (u pogledu prihoda, hrane, zdravlja, stanovanja), odnosno minimalna socijalna prava, iznad pukog održavanja života. Danas je koncept države blagostanja predmet kontroverzne rasprave u svim razvijenim gospodarstvima, budući da je taj kapacitet ograničen, a samim time stavljen u ozbiljno pitanje, pogotovo u svjetlu tzv. globalizacijskog procesa.
Cilj svake moderne socijalne države (franc. état sociale, état providence, tal. stato sociale, španj. estado social de derecho, estado de bienestar, engl. welfare state, njem. sozialstaat, Wohlfahrstaat, slov. država blaginje) i njene socijalne politike je unaprjeđivanje socijalne dobrobiti građana. Nastojeći privući međunarodni kapital, pogotovo manje razvijene države smanjuju socijalne troškove i pokušavaju uspostaviti gospodarski, socijalno i politički kompetitivnu državu, jer novi model socijalne države (neki nazivaju schumpeterijanskom - SWS) se prilagođava socijalnim okolnostima, posebno preobrazbi strukture i prirode tržišta rada. Iz komparativne perspektive vidimo da je uzrok moderne socijalne politike formiran industrijaliziranim zapadnoeuropskim zemljama koja su proizvela mnoge socijalne probleme koje dotadašnji, tradicionalni mehanizmi nisu bili u stanju riješiti. Komparirajući socijalne politike zaključujemo da što je slabija socijalna mreža koju država osigurava svojim građanima, vjerojatnije je da će pojedinci biti primorani pozajmljivati financijska sredstva da bi koristili usluge koje bi inače trebala omogućiti država, kao što je i slučaj s zdravstvenim uslugama. U Sjedinjenim Američkim Državama (dalje: SAD) su državne vlasti mnogo restriktivnije kada su u pitanju izdaci za socijalne prestacije, odnosno prevenciju i kompenzaciju, za razliku od Europe, gdje se tim vrstama socijalnih prava pridaje veća važnost, a davanja su izdašnija. Primjerice, u SAD-u većina troškova zdravstvene skrbi se podmiruje putem privatnog osiguranja, a u najvećem broju slučajeva osiguranje podmiruje samo dio zdravstvenih troškova (npr. radnici čiji poslodavci uplaćuju doprinose u 37,5% nemaju osiguranu produženu njegu, a u 49,5% nemaju osiguranu osnovnu stomatološku zaštitu). Stoga, ograničena socijalna sigurnost u SAD-u može doprinijeti financijskoj oslabljenosti pojedinaca i većoj dostupnosti i pristupačnosti sistemu osobnog bankrota.
Svaka zakonodavna odluka da se omogući ograničena financijska pomoć rezultira u smanjenoj socijalnoj sigurnosti građana. Ova ograničena socijalna mreža može voditi potencijalnoj financijskoj oslabljenosti pojedinaca kao rezultat primjerice visokih medicinskih računa. Prezaduženost fizičkih osoba je relativno rijedak fenomen do kasnih 70-ih godina prošlog stoljeća, pa čak i u SAD-u. Ipak s liberalizacijom i deregulacijom kreditnog tržišta koja je slijedila odlukom Vrhovnog suda iz 1978. godine, Marquette Nat’l Bank of Minneapolis v. First of Omaha Serv. Corp, banke su počele izdavati kredite i fizičkim osobama (potrošačima). Slična situacija se 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća dogodila i u Europi. Zakonodavni odgovor, kroz uvođenje osobnog bankrota, je uslijedio u Danskoj 1984. godine; Francuskoj 1989. godine; u Finskoj i Norveškoj 1993. godine; Švedskoj, Austriji i Njemačkoj 1994. godine; Nizozemskoj i Belgiji 1998. godine i u Luksemburgu 2000. godine, a završio s Grčkom 2010. godine. Identičan trend se nastavio u Aziji i u nekim zemljama Latinske Amerike. Ipak kroz nove modele pribavljanja financijskih sredstava pojedinci su imali način da financirati medicinske troškove. Dodatno, socijalne mreže su bile unazađene u isto vrijeme kada su modeli osobnog bankrota usvojeni u mnogim europskim zemljama.

4. Model osobnog bankrota u SAD-u

Američka judikatura, također, smatra da je pravo na zdravlje i medicinsku skrb temeljno ustavno i ljudsko pravo te da socijalna država ima obvezu osigurati uvjete za zdrav život. Štoviše, poboljšanje zdravlja građana je jedan od primarnih ciljeva države i to kroz dostupnost, pristupačnost, kvalitetu i prihvatljivost zdravstvenih usluga. U svakom slučaju ako im takva opcija nije osigurana, građani na raspolaganju imaju institut osobnog bankrota. Predmetni postupak je samo krajnje rješenje kada više nema drugih načina da se pojedinac oslobodi dugova koji su nastali zbog nepredvidivih životnih situacija, kao što su bolest, odnosno troškovi liječenje. Osobni bankrot u SAD-u povijesno je bio najliberalniji model u svijetu. Temeljni cilj je omogućiti fizičkim osobama, dužnicima, pravo na novi financijski početak (eng. fresh start) oslobađajući ih od dugova te održati platni moral na način da se razmjerno isplate vjerovnici u okviru dužnikovih mogućnosti. Ipak, ovakav cilj jasno naznačuje da je postupak snažno fokusiran na zaštitu dužnika. Pojedinac, nakon obveznog neformalnog postupka savjetovanja, se mora prijaviti za postupak u skladu s Glavom 7. , Glavom 13. te Glavom 11. Stečajnog zakonika, iako je zadnja prvenstveno namijenjena za postupak reorganizacije pravnih osoba.

4.1. Glava 7. Stečajnog zakonika u SAD-u

Statistički najzastupljenija je procedura iz Glave 7. koja predviđa da dužnik prepusti svu svoju zapljenivu imovinu stečajnom povjereniku, koji će istu prodati i razmjerno namiriti vjerovnika. Ipak, budući da dužnik najčešće nema nikakve zapljenive imovine, vjerovnicima se ne ustupa nikakva imovina. Slijedom navedenog dužnik bude oslobođen od preostalih dugova relativno brzo, 60 do 90 dana nakon prve skupštine vjerovnika. U skladu s Glavom 13. dužnik je u mogućnosti zadržati zapljenivu imovinu, pod preduvjetom da razmjerno namiri svoje vjerovnike putem sudski odobrenog plana otplate duga. Nakon uspješno izvršenog plana otplate duga, dužnik je oslobođen od preostalih dugova. Godine 2005. na snagu je stupio Zakon o sprječavanju zlouporaba u stečaju i zaštiti potrošača (Bankruptcy Abuse Prevention and Consumer Protection Act - dalje u tekstu BAPCA) koji je velikoj mjeri izmijenio postulate prijašnjeg Stečajnog zakonika iz 1978. Reforma iz 2005. godine pomiče filozofiju američkog stečaja iz liberalne pozicije u vrijeme kada mnoge industrijalizirane zemlje usvajaju liberalniji pristup osobnom bankrotu. Ovakav preokret za mnoge države je i očekivan u okviru ovakvog funkcionalnog pristupa filozofiji osobnog bankrota. S druge strane u SAD-u ovo je neočekivano, budući da se priželjkivao liberalniji pristup osobnom bankrotu u naciji gdje postoji velika potreba za osobnim bankrotom i limitirana socijalna, prvenstveno zdravstvena, zaštita. Ipak, slijedom nepovoljne ekonomske situacije u zemlji stvorena su stečajno proceduralna ograničenja s ciljem da se limitira i preusmjeri dužnike, putem ekonometrijskog testa podobnosti (tzv. means test), iz Glave 7. u Glavu 13. Stečajnog zakonika.

4.2. Glava 13. Stečajnog zakonika SAD-a

Time je test podobnosti (means test) postao raison d'etre američkog modela osobnog bankrota. Prije reforme 2005. godine, kada su imali mogućnost samostalnog izbora, pojedinci su pokretali proceduru osobnog bankrota u skladu s Glavom 7., iako su bili u mogućnosti otplatiti svoje vjerovnike kroz plan otplate duga, odnosno kroz Glavu 13. Stečajnog zakonika. To su činili prvenstveno zbog činjenice jednostavnog otpusta preostalih dugova, velikih zakonodavnih propusta koje su dužnici nerijetko koristili da nenamire vjerovnike, ali i brzine i učinkovitosti samog postupka osobnog bankrota u skladu s Glavom 7 . Stečajnog zakonika. Pozitivno pravna situacija kroz test podobnosti (means test) zahtijeva preispitivanje dužnikovih mjesečnih primanja u odnosu na prosječna primanja, koja određuje porezna uprava u svakoj saveznoj državi zasebno. U slučaju da su dužnikova primanja veća od prosječnih, mora se provesti detaljna analiza dužnikove prihodovne i rashodovne strane s ciljem da se utvrdi ima li dovoljno sredstava da ispati svoje vjerovnike. U slučaju da ima dovoljno sredstava, dužnik se prebacuje u Glavu 13. Stečajnog zakonika te je dužan isplatiti vjerovnike putem petogodišnjeg plana otplate duga.

4.3. Nedorečenosti modela osobnog bankrota u SAD-u

Ipak, iako je ratio reforme stečajnog prava u SAD-u 2005. godine, odnosno osobnog bankrota bio, u osnovi, pomiriti interese dužnika i vjerovnika, reforma nije postigla željene rezultate u pozitivnom normativnom okružju. Najčešća se navode tri juristička i jedan kvazi juristički razlog. Prethodni obvezni postupak savjetovanja je samo poskupio i nepotrebno odužio cijeli postupak da bi se na kraju sveo na telefonski ili internet razgovor s ovlaštenim savjetovalištima. Uvođenje testa podobnosti (means testa), koji je imao za cilj spriječiti zloporabu, na kraju je proizveo kontra efekt jer je prolaznost u Glavu 7. Stečajnog zakonika statistički najveća do sada, ali sada samo s uvećanim troškovima. Uvažavajući važnost i svrhu pravilne pravne sintagme, treći problem se tiče loše sročenih i nerijetko neustavnih odredbi koje su „zatrpale“ američki Vrhovni sud. Zadnji razlog na koji smo se referirali kao na kvazi juristički razlog ukazuje na kauzalitet, odnosno činjenicu da se loše zdravlje i veliki dug često koincidiraju slijedom čega i medicinski troškovi postaju glavni pokretač prezaduženosti, a time i ulaska u proceduru osobnog bankrota. Naime, neočekivano visoki medicinski troškovi mogu nametnuti značajan teret na one koji su već fizički i ekonomski oslabljeni, mogu pridonijeti kolapsu kreditne sposobnosti i gurnuti pojedince u postupak osobnog bankrota. Uzimajući u obzir prethodno rečeno, medicinski dugovi ne vode direktno stečaju, te bi bilo korektnije naznačiti da je osobni bankrot najčešće ekstremna posljedica niza nepredviđenih i nepokrivenih troškova medicinskih usluga. Naime, zanimljivo je da je klasična procedura osobnog bankrota uzrokovanog medicinskim dugovima učestala u SAD, dok je manje zastupljena u zemljama koje su više orijentirani vjerovnicima te imaju jače socijalne mreže. Nedavna studija je ukazala da smanjenja u socijalnim davanjima prethode liberalizaciji filozofije novog financijskog početka (fresh start filozofija), odnosno osobnog bankrota. Pa tako, postepena smanjenja socijalnih davanja u Nizozemskoj ranih 70-ih godina prošlog stoljeća su rezultirala uvođenjem modela osobnog bankrota u 1997. godini. Slično tomu, smanjenim socijalnih davanja 80-ih godina prošlog stoljeća u Engleskoj, popraćeno je prihvaćanjem 1986. odredbi o osobnom bankrotu koje su otpuštale dugove pojedincima protekom razdoblja od tri godine. Na kraju, Kanada je uvela automatski otpust dugova 1992. godine u isto vrijeme kada su se smanjivala socijalna davanja, a što je kulminiralo drastičnim smanjenjem socijalnih davanja 1990. godine. Liberalni pristup osobnom bankrotu u Novom Zelandu izgleda da je povezan sa smanjenim socijalnim davanjima početkom 90-ih godina prošlog stoljeća, a koja su rezultirala povećanom financijskom oslabljenošću pojedinaca i što je na kraju dovelo do povećanja broja prijedloga za procedurom osobnog bankrota. Australija isto ukazuje na vezu socijalne države i otpusta dugova u stečaju. Budući da su socijalna davanja mala Australija ima darežljivu politiku osobnog bankrota. S druge strane kod nekih socijalno orijentiranih zemalja, poput skandinavskih zemalja, postoji manja potreba za otpustom dugova kroz institut osobnog bankrota. Korisnici socijalnih prestacija u skandinavskim zemljama uživaju u velikim socijalnim beneficijima kao što su određene pogodnosti u svezi radnih odnosa, besplatnog zdravstvenog sustava, besplatnog školstva i dr. Stoga, pojedinci imaju manje potrebe da pozajmljuju financijska sredstva s ciljem da financiraju npr. zdravstvene usluge. Pa čak i ako postanu financijski oslabljeni, okreću se drugim socijalnim programima koje pruža država, čineći osobni bankrot nepotrebnim. Stoga mnoge od ovih država nisu inkorporirale darežljive otpuste dugova kao što su automatski otpust dugova, koji je do nedavno bio karakterističan isključivo za SAD. U pogledu filozofije osobnog bankrota, države sa snažnijim socijalnim programima, kao skandinavske zemlje, će imati konzervativnije procedure osobnog bankrota i vice versa.
U konačnici, glede zdravstvene zaštitite egzistira delikatna ravnoteža troškova, kvalitete i pristupa te u tom pogledu niti jedna zemlja nema uspješnu formulu uspjeha. Slijepim prihvaćanjem liberalnih modela osobnog bankrota, ne uzimanjem u obzir smislene reforme drugih socijalnih mreža, prvenstveno zdravstvenih, kratkoročnog je učinka. Kako je prije navedeno, zdravstveni sustav u SAD-u pati od niza problema, pa i povećanih troškova kao i sve većeg broja neosiguranih građana. Stoga, usporedimo li SAD naspram drugih industrijaliziranih zemalja (u konkretnom slučaju kao primjeri su uzeti modeli Velike Britanije, Francuske, Njemačke i Kanade), ona ima per capita skuplje zdravstvene izdatke. To je imalo za posljedicu da je klasični model osobnog bankrota, koji je najčešće uzrokovan medicinskim dugovima, vrlo čest u SAD-u. S jedne strane postignut je znatan legislativni napor u području zdravstvene zaštite i osobnog bankrota koji se ogleda u donošenju BAPCE te Zakona o zdravstvenom osiguranju (Health Insurance Portability and Accountability Act of 1996 dalje u tekstu HIPAA). S druge strane, takvi zakoni nisu uspjeli prepoznati svoju međusobnu ovisnost kao mjeru socijalne politike. To je za posljedicu imalo nemogućnost da reforma osobnog bankrota 2005. godine doprinese poboljšanju položaja pojedinaca koji trebaju otpust, posebno u slučajevima kada zakažu druge socijalne mreže, pa i zdravstveni sustav.

5. Zakon o osobnom bankrotu uzrokovanom „medicinskim“ dugovima (Medical Bankruptcy Faireness Act) kao dio odgovora na rastuće probleme

Iz navedenog se zaključuje kako se u SAD-u, zdravstvena zaštita smatra privilegijom, koja se obično izražava kao beneficija zaposlenih, dok se u Europi smatra da je to pravo svih građana, ali i dužnost države da ga pruži. Kako iz povijesne, tako i iz pozitivno pravne perspektive , SAD i druge velike zapadne demokracije su se bitno razlikovale u svojoj koncepciji što je odgovarajuća zdravstvena politika i perspektivi o tome koja je odgovarajuća uloga države u razvoju sustava pružanja zdravstvene skrbi, kao i logici i pretpostavkama, koje pružaju temelj za takva razmišljanja. Pravo na zdravstvenu zaštitu je svakako u središtu tih razlika.
U SAD-u je napravljen prijedlog „Zakona o osobnom bankrotu uzrokovanog medicinskim dugovima “ (Medical Bankruptcy Fairness Act (MBFA) koji je trebao imati za cilj stvaranje posebne kategorije dužnika s medicinskim dugovima koji bi se mogli osloboditi od preostalih dugova. Navedeni zakonski prijedlog nije prošao zakonodavnu proceduru u američkom Kongresu, no svejedno je ponudio izuzetno zanimljiva rješenja, koja će svakako biti i predmet budućih znanstvenih istraživanja.
Da bi pojedinac potpao u takvu kategoriju dužnika mora udovoljiti jednom od tri kriterija. U slučaju da se dužnik kvalificira za navedenu kategoriju ima pravo na zaštitu koja nije specifična za ostale dužnike koji se prijavljuju za Glavu 7. Stečajnog zakonika. Pa tako ima, ili on ili osoba koju uzdržava, pravo na kvantitativno drugačiji opseg izuzete imovine. Nadalje, bio bi izuzet iz obveznog procesa konzultativnog savjetovanja koje bi morao proći prije pokretanja stečajnog postupka nad svojom imovinom. I treće ne bi morao prolaziti ekonometrijski test podobnosti (means test) koji je ključna točka nove stečajne filozofije za dužnike.

5.1. Potencijalni problemi s zadanim institutom

Nije za očekivati da bi ovakvo rješenje moglo biti savršeno, pogotovo ako uzmemo u obzir da se problematikom osobnog bankrota moderni svijet, prvenstveno anglosaksonski, bavi stoljećima. Ipak, nesporna veza između snošenja zdravstvenih troškova i proglašenja osobnog bankrota se koristi kao opravdanje za donošenje nekolicine zakona u Kongresu. Glavno pitanje koje se može postaviti u pogledu predmetne problematike je da li temeljno opravdanje, uzročno-posljedični odnos između snošenja zdravstvenih troškova i većine procedura osobnog bankrota jaka koliko politička retorika to nagoviješta?
Reformski projekt zakona o osobnom bankrotu uzrokovanog medicinskim dugovima pretpostavlja dvije činjenice: (1.) jasnu vezu između troškova zdravstvene zaštite i povećanog broja prijedloga za proceduru osobnog bankrota i (2.) tvrdnja da sadašnji model osobnog bankrota ne pruža odgovarajuću olakšanje za dužnike s „medicinskim“ dugovima.
U pogledu prve pretpostavke, jasno je da nerijetko visoki zdravstveni troškovi doprinose i uzrokuju povećan broj prijedloga za procedurom osobnog bankrota. Na to su ukazale mnoga empirijska istraživanja u SAD, ali i na europskom kontinentu. Ipak, je li je takva veza dovoljno jaka za uvođenje MBFA-a ostaje ozbiljno pitanje. Svakako takva reforma ima za cilj pomaganje dužnicima, pacijentima, koji imaju visoke medicinske dugove, a nemaju mogućnost iste podmiriti, da pokrenu postupak osobnog bankrota. Pretpostavljajući da su medicinski dugovi glavni uzrok osobnog bankrota u SAD, takva potencijalna reforma ne adresira uzroke neplaćenih medicinskih dugova. S druge strane, ako krenemo od pretpostavke da medicinski dugovi i nisu glavni uzrok povećanog broja prijedloga za pokretanjem procedure osobnog bankrota, već zajedno s drugim uzrocima ravnopravno pridonose velikom broju procedura osobnog bankrota, svakako vidimo da i ova reforma osobnog bankrota, kao niti ona iz 2005. godine, ne pridonosi smanjenju broja procedura osobnog bankrota.
Međutim druga premisa, da klasični osobni bankrot ne pruža odgovarajuće olakšanje za dužnika s medicinskim dugovima, nije sasvim jasna. Kako dugovi uzrokovani pruženim medicinskim uslugama nemaju nikakav poseban status, tretiraju se kao i svi drugi dugovi u skladu s Glavom 7. ili Glavom 13. Stečajnog zakonika. Oni ne potpadaju pod izuzete tražbine, iako su prema Stečajnom zakoniku na razini čitavog SAD-a pravila o izuzetoj imovini regulirana, kako na razini federacije tako i na razini svake savezne države. Naime, svaka savezna država primjenjuje federalni Stečajni zakonik, ali svaka savezna država dozvoljava da dužnik bira između saveznih i federalnih pravila o izuzetoj imovini. Ipak nismo našli da neka država nepodmirene „medicinske“ dugove stavlja kao izuzetu imovinu. U skladu s Glavom 7. Stečajnog zakonika, kako „obični“ dugovi, tako i dugovi uzrokovani korištenjem medicinskih usluga (eng. medical debt), trebali bi biti otpušteni kada pojedinac ispuni prije navedene zakonske preduvjete. Sukladno Glavi 13. Stečajnog zakonika dugovi uzrokovani korištenjem medicinskih usluga su tretirani kao i ostali „obični“ dugovi. Naime, u skladu s Glavom 13. svi dugovi mogu biti otpušteni u cijelosti ili djelomično ispunjenjem plana otplate duga. Uplate se temelje na analizi prihoda i rashoda, a i u konačnici na temelju onoga što dužnik može namiriti. Zaključujemo da test podobnosti (means test) ne razlikuje dužnike koji imaju nepodmirene „medicinske“ dugove od ostalih dužnika, pa stoga i ne daje nikakvu prioritetniju zaštitu u odnosu na druge dužnike.
Od dužnika koji može vratiti neke od svojih dugova treba zahtijevati da to učine. A, oni koji to ne mogu dobit će otpust od preostalih dugova. Postojeći sustav je primjeren i u skladu je s dobro ukorijenjenom stečajnom politikom koji uravnotežuje načelo novog financijskog početka s interesima vjerovnika.
Empirijska istraživanja ukazuju da postoji znatna veza između osobnog bankrota i modela zdravstvenog osiguranja, no ipak zakonodavci se rijetko na to obaziru. Stoga, svaki jednostrani pristup reformi, a što se vidjelo u primjeru SAD-a, koji ignorira preklapajuće funkcije raznih programa kao širih socijalnih mreža nema zadovoljavajuće rezultate. Specifičnosti tržišta zdravstvene zaštite, kao i zdravstvene i financijske posljedice koje mogu rezultirati iz velikih dugova, nalažu fleksibilnost i razmatranje niza okolnosti prilikom premišljanja o optimalnom modelu plaćanja zdravstvenih usluga, kao i uvođenju modela osobnog bankrota. To se svakako vidi u primjeru SAD-a, gdje je velika reforma stečajnog zakonika 2005. godine sasvim pogrešno pokušala spriječiti broj stečajnih postupaka, bez adresiranja njihovog uzroka. Naime, takva kvazi liberalna, i kaznena, filozofija se dogodila bez da su se uzeli u obzir faktori koji su doveli do povećanog broja osobnog bankrota, kao što su pogoršanje zdravstvenog stanja i nemogućnost pokrivanja zdravstvenih troškova.

6. Hrvatska perspektiva? – opće naznake

Ustavom i drugim pozitivnim pravnim aktima Republika Hrvatska se odredila kao socijalna država, a pravo na zdravstvenu zaštitu i zaštitu zdravlja predstavljaju ustavnu kategoriju, gospodarskih, socijalnih i kulturnih prava, s osnovnom porukom: svi korisnici (pacijenti, potrošači ) imaju pravo na sve. Zakon o zdravstvenoj zaštiti zdravstvenu zaštitu definira kao sustav društvenih, skupnih i individualnih mjera, usluga i aktivnosti za očuvanje i unapređenje zdravlja, sprečavanje bolesti, rano otkrivanje bolesti, pravodobno liječenje te zdravstvenu njegu i rehabilitaciju; osigurava se načelo jednake dostupnosti zdravstvene zaštite i mogućnost ostvarenja najviše moguće razine zdravlja; svaka je osoba obvezna brinuti se o svom zdravlju; svaka poslovno sposobna osoba dužna je poduzimati aktivnosti u cilju očuvanja i unapređenja svoga zdravlja i izbjegavati sve rizične čimbenike koji ugrožavaju život i zdravlje. Zdravstveni sustav RH nalazi se svojevrsnom procesu „permanentne reforme“ koja do sada nije zadovoljila u većini zacrtanih ciljeva. Neosporno je da Hrvatska država u skladu s Ustavom, i drugim pravnim vrelima vezanim za predmetnu problematiku, treba osigurati dostupnost zdravstvene zaštite što je i proklamira kao jedno od osnovnih postulata u okviru skrbi za zdravlje građana. Sustavni počeci državne intervencije u zdravstvenom sustavu sežu iz 19. stoljeća kada je veliki dio današnje RH bio u sastavu Austro-Ugarske Monarhije, a u području osiguranja, ideje Bismarckovih zakona vrlo su se brzo proširile Austrijom, koja 1887. godine uvodi obvezno socijalno osiguranje za slučaj nesreće na poslu, a 1888. godine i za slučaj bolesti.
Zdravstvena služba je u RH uvijek na „usluzi“ zainteresiranog korisnika, ali nasuprot tom normativnom „optimizmu“, stoji sustav koji se teško priklanja organizacijskim i tehnološkim inovacijama, s niskom razinom učinkovitosti. Zabrinutost stanovništva za zdravstvenu zaštitu i zdravstvene probleme raste, a korisnici zdravstvenih usluga (pacijenti) traže i očekuju sve bolje i složenije usluge, a za očekivati je da će se problematika kvalitete pružanja usluga i zadovoljstva korisnika još više aktualizirati, pogotovo iz razloga sve većeg broja zdravstvenih ustanova u privatnom vlasništvu što stvara tržišnu utakmicu i veći izbor ponude usluga. No, iako su, za sada, standardi i kvaliteta zdravstvene zaštite u nas i u svijetu, vođeni primarno ekonomskim interesom, a ne moralnim vizijama, socijalni i zdravstveni planeri ne bi smjeli podcijeniti činjenicu da je institucija prava bolesnika nezamjenjiva „djelatna snaga“ u ostvarivanju cjelokupnog socijalnog sustava.
Kada govorimo o socijalnoj državi, ne možemo ne naglasiti da su istraživanja pokazala da je stopa relativnog siromaštva u RH, primjerice u 2006. godini, bila dosta visoka (oko 27%) u usporedbi s većinom država EU, a među siromašnima su prezastupljena kućanstva koja vode osobe s nižim stupnjem obrazovanja, nezaposlene ili neaktivne osobe, umirovljenici i starije osobe, s time da umirovljenici kao najbrojnija skupina imaju manji rizik siromaštva od nezaposlenih osoba ili slabije obrazovanih osoba.
Ipak, razmatranja ekonomskih i socijalnih prava su velikim dijelom kontraverzna, što se dijelom odnosi i na mogućnost njihove ovršivosti. Vladajuća doktrina je više puta istaknula da su pravosudni sustav i sudska procedura dizajnirani da odlučuju o zahtjevima koji su pred njih postavljeni. Odlučivanje o troškovima zdravstvene zaštite nerijetko predstavlja policentrične interese pa je teško osigurati da su svi interesi adekvatno predstavljeni pred sudom. Stoga širi problem vezan uz problematiku sudske zaštite socijalnih prava je u tome što rješavajući jednu posve ograničenu pravnu situaciju sud nije u mogućnosti uzeti u obzir složeno gradivo socijalne države, odnosno odlukom suda nije moguće uvažiti interese onih koji bi trebali sudjelovati u političkom procesu i biti stranke socijalnog sporazuma.

6.1. Reforma hrvatskog zdravstva i njegova „amerikanizacija“?

Iz povijesne perspektive suvremena Hrvatska još uvijek nosi obilježja ostavštine bizmarkovskog sustava socijalnog osiguranja i zdravstvene zaštite koji datiraju s kraja 19. i početka 20. stoljeća, iako u razdoblju od 1945. godine pa do stvaranja neovisne Hrvatske, zbog svoje specifičnosti u okviru jugoslavenskog društvenog razvoja, hrvatski je zdravstveni model bio svojevrsna kombinacija sustava zdravstvenog osiguranja i sustava nacionalnog zdravstva, s time da nacionalno treba shvatiti u svjetlu državne kontrole nad zdravstvom. Dok su neki elementi tog sustava vremenom nestali, drugi su se elementi razvijali, naročito u smjeru univerzalne pokrivenosti zdravstvene zaštite, univerzalnog javnog obrazovanja i programa za opismenjavanje ukupnog stanovništva. Slomom socijalističke paradigme i nastankom nove demokracije s restauriranim kapitalizmom utjecalo je i na pružanje zdravstvenih usluga. Valja posjetiti da početkom 50-tih godina prošlog stoljeća u Hrvatskoj zdravstvene ustanove dobivaju status samostalnih ustanova, te prelaze na samofinanciranje na osnovi naplaćivanja svojih usluga, dok već sredinom 60-tih godina zbog ekonomskih poteškoća dolazi do sve većeg uplitanja državnih organa. Nakon napuštanja socijalističkog pravnog uređenja, djelomične privatizacije zdravstva te drugih promjena u pravnom sustavu RH ponovno se ističu privatnopravni elementi, pa je danas pravno uređenje zdravstva u RH zapravo „mješovite“ naravi u kojem su zastupljeni javnopravni i privatnopravni elementi. Naslijedivši većinu zakonskih akata iz bivše Jugoslavije, Hrvatska je po završetku ratnih zbivanja nastojala provesti primjerenu reformu i zdravstvenog sustava koja je još uvijek u tijeku, i koja će prema mišljenju autora još dugo potrajati.
Neovisno o konačnom modelu zdravstvenog sustava sumnje ne smije biti, zdravstvene usluge moraju biti financirane. Tako treba naglasiti da su 2002. godine udio zdravstvenih troškova u BDP-u dosegnuo 8,6%, što je na razini udjela koji izdvajaju razvijenije države, dugovi su te iste godine iznosili 4,2 milijarde kuna, a sve je to bilo razlogom nove reforme zdravstvenog sustava (donesen je čitav paket tzv. „zdravstvenih zakona“, povećana je participacija, uvedeno je dopunsko zdravstveno osiguranje, HZZO je postao dio središnjeg državnog proračuna i dr.). Kada uspoređujemo ukupnu socijalnu zaštitu (zdravstveni i mirovinski sustav, sustav zaštite od nezaposlenosti, sustav zaštite obitelji i djece, te sustav socijalne pomoći i socijalne skrbi), u postotku BDP-a, ona u starih država članica EU (EU 15) iznosi 26,9 % (najviše Francuska 30,5%, najmanje Irska 18,9%), u 12 novih (EU 12) 16,6 % (najviše Mađarska 22,3% i Slovenija 21,4%, najmanje Latvija 11,0 %), dok je u slučaju RH to 17,6%, što sve nameće zaključak da se RH ni po čemu ne izdvaja iz skupine zemalja koje su joj slične po kulturno-povijesnom nasljeđu i razini razvijenosti i nikako se ne može zaključiti da RH previše izdvaja za socijalnu zaštitu. U pogledu financiranja zdravstvene zaštite u zemljama EU, zamjetan je rast izdvajanja od primjerice 1,5% BDP-a 1970. godine do 7,2% BDP-a 2006. godine u Portugalu, u Španjolskoj od 2,3% do 6,0%, te u Njemačkoj od 4,4% do 8,1% u istom periodu. Rast troškova u zdravstvu, u gotovo svim zemljama OECD-a u posljednjih dva desetljeća, prerastao je okvire problema zdravstvenog sustava, a kako bi se povećala učinkovitost zdravstvenog sustava uvedeni su različiti mehanizmi: povećanje konkurentnosti među davateljima usluga, naglasak se stavlja na preventivne aktivnosti, financijsko stimuliranje liječnika koji povećavaju uštede i sl.
Kada govorimo o financiranju zdravstvenog sustava, ono se u RH temelji u najvećoj mjeri na uplatama doprinosa (između 80 i 85%), pa slijedom toga RH spada u skupinu zemalja s bismarckovskim modelom zdravstvenog sustava.
U pogledu prihoda i rashoda HZZO-a, kako bi se dala što preglednija slika koliko se izdvaja za zdravstveni sustav u RH usporediti ćemo 2008. i 2010. godinu. Naime, 2008. godine, izdaci HZZO-a su iznosili 20.736.035.878 kn, dok su prihodi iznosili 20.644.438.201 kn, odnosno utvrđen je manjak od 91.597.677 kn. Od toga je za zdravstvenu zaštitu izdvojeno 17.537.131.754 kn (najviše 8.237 milijarde kuna za bolničku zdravstvenu zaštitu, a najmanje za intervencijsku neurologiju 322.416 kn), na naknade (bolest i invalidnost, porodiljine naknade, specijalizacije, pripravnički staž i dr.) u iznosu od 2.674.585.521 kn, a za plaće oko 248 milijuna kuna. Zamjetan je pomak, u 2010. godini, jer izdaci HZZO-a su iznosili 21.715.023.275 kn dok su prihodi iznosili 22.149.191.477 kn, odnosno ostvaren je, prema Izvješću, pozitivan financijski rezultat od 434.168.202 kn. Od toga naglašavamo da se 17.706.334.352 kn izdvaja za zdravstvenu zaštitu (najviše 8.233 milijarde kuna za bolničku zdravstvenu zaštitu-gotovo identično kao 2008. godine, a najmanje 3 milijuna kuna na umjetne pužnice), na naknade (bolest i invalidnost, porodiljne naknade, specijalizacije, pripravnički staž i dr.) u iznosu od 2.419.871.800 kn, a za plaće „svega“ oko 225 milijuna kuna. No, ovdje skrećemo pozornost na postojanje određenih prijedloga koji bi „trebali“ dovesti do boljeg i učinkovitijeg zdravstvenog sustava, koji su sve dalje od ideje „proklamirane dostupnosti svima najviših zdravstvenih standarda“, oni obuhvaćaju: povećanje participacije, uz ograničavanje oslobađanja od plaćanja iste; nastavljanje smanjenja subvencioniranja lijekova; ubrzanje uvođenja metode plaćanja prema dijagnostičko-terapijskim skupinama (DTS), ograničavanje osnovne zdravstvene usluge koje pokriva HZZO, preraspodjela resursa prema troškovno prihvatljivijoj izvanbolničkoj (ambulantnoj) skrbi; povećanje uloge privatnog sektora u pružanju zdravstvenih usluga, racionalizacija mreža bolnica i poticanje liječnika opće prakse da smanje broj uputnica.
Stoga treba se uzeti u obzir da su „potrošači“ zdravstvenih usluga, po definiciji, u ranjivijem položaju na temelju medicinskih problema za koji oni traže usluge. Pružatelji tih usluga razlikuju se od „prodavača“ u većini drugih tržišta jer je njihov proizvod često spašavanje zdravlja, te je regulirano medicinskom etikom, koja premašuju one koje se primjenjuju u tipičnim komercijalne transakcije. „Kupnja“ takvih usluga je često iznenadna i neplanirana, osobito za ljude bez zdravstvenog osiguranja, može donijeti veliki financijski teret koji je prisilan, nametnut, u smislu da nije rezultat tradicionalnog izbora korisnika medicinskih usluga. Ovdje ne treba pogrešno koristiti pojmove „privatizacija zdravstva“, jer kada je riječ o privatizaciji zdravstva u RH, moramo se prisjetiti da ona u RH od 90-tih godina prošlog stoljeća obuhvaća tri razine: mogućnost privatne prakse (koja je 80-tih godina prošlog stoljeća trebala biti potpuno zabranjena, no održala se u vidu liječnika stomatologa), privatizaciji primarne zdravstvene zaštite – domova zdravlja, te uvođenje participacije za pojedine usluge, čime se suzuje opseg zdravstvene zaštite koju pruža i jamči država svima na jednak način. Navedeno je potrebno analizirati kroz općenito pravilo privatizacije: povećati konkurentnost pojedinog društva i ukupnu konkurentnost na tržištu, uz poštivanje općih pravila privatizacije: treba se odvijati u okviru šireg programa povećanja učinkovitosti gospodarstva, važan je zakonski okvir za njeno provođenje, „mogućnost menadžerske privatizacije“ se nameće kao možebitno dobar model, bitna je transparentnost za konačan uspjeh, kontrola socijalnih troškova, zaustavljanje rasta javnog sektora i podupiranje privatnog sektora.

7. Komparativna iskustva

Socijalna mreža europskih država omogućava gotovo univerzalnu pokrivenost zdravstvene skrbi, za razliku od vrlo ograničenog sustava zdravstvenog osiguranja koji stoji na raspolaganju američkim državljanima. Iako u Europi, a posebno u Republici Hrvatskoj, postoje određeni prigovori koji se odnose na duge liste čekanja i kvalitetu zdravstvene skrbi, načelno većina europskih građana se ne suočavaju s financijskim katastrofama uzrokovanim medicinskim dugovima. Ipak iako su navedeni sustavi velikodušni čak je i ovaj dio sigurnosnih mreža ponešto porozan, više u nekim zemljama i za određene skupine. Svi nacionalni zdravstveni programi zaštite nameću neke minimalne troškove pacijentima u nastojanju da se kontroliraju konstantno rastući troškovi življenja. Tako, na većoj ili manjoj mjeri, mnogi Europljani su suočeni barem s umjerenim financijskim izazovima zbog zdravstvenih usluga, iako ne na skali kako je to vidljivo u SAD-u. Veliki se izazovi nameću vladama država članica EU. Države članice u svojim projekcijama ulaganja u zdravstveni sustav moraju uzeti, prema mišljenju Europske komisije, tri čimbenika u obzir, jer isti doprinose u bitnoj mjeri zahtjevima za većim ulaganjima u zdravstveni sustav: ograničeni porast ukupnog broja stanovništva sa sveprisutnim povećanjem udjela starog stanovništva; razvoj medicinske znanosti s ulaganjima u nove i skupe tehnologije (no takvo je ulaganje dvostruko dobrog učinka i isplativo je na duži period jer se smanjuje izravno ulaganje u zdravstvenu njegu, a neizravno se smanjuje broj kroničnih bolesnika i izdvajanja za njih); te nužnost ujednačenosti u pogledu razine zdravstvene zaštite na području EU će stvoriti veliki pritisak na one države koje svojim građanima pružaju nisku i nekompletnu razinu zdravstvene zaštite.
Zadnje reforme u Francuskoj i Velikoj Britaniji reflektiraju širu ulogu koju stečajna politika ima i demonstriraju kako se filozofija osobnog bankrota treba odnositi na širi kontekst. U Francuskoj, osobni bankrot je okarakteriziran kao umjeren u odnosu na modele koji su dostupni u većini modernog svijeta. Počeo je kao sasvim drugačiji od američkog modela i njegovog liberalne filozofije otpusta dugova pojedincima, ali isto tako drugačiji od konzervativnih modela i koji omogućuju nikako (kao talijanski), ili jako skromne otpuste dugova (irski, grčki). Ipak, reformama iz 2010. godine, sustav osobnog bankrota u Francuskoj je liberaliziran čime se primakao liberalnoj američkoj filozofiji osobnog bankrota iz 1987. godine. S druge strane Francuska ima socijaliziraniji pristup zdravstvenom sustavu. Naime, država ima program koji omogućava osiguranje za sve svoje građane poznatiji kao Nacionalni zdravstveni servis. On omogućava zdravstvene usluge za sve legalne rezidente u Francuskoj. Minimalni ekstra troškovi ipak egzistiraju, ali ne kao u SAD-u.
U Velikoj Britaniji zakonodavac omogućuje liberalniji otpust od onoga koji je tradicionalno omogućen u francuskom zakonodavstvu, ali opet ne toliko liberalan kako je naznačeno u SAD-u. U skladu s britanskim Insolvency Act 1986 (dalje u tekstu Insolvencijski zakon 1986.), koji je noveliran 2002. godine Zakonom o poduzetništvu (Enterprise Act 2002), dužnici su u mogućnosti dobiti otpust od preostalih dugova, prijenosom zapljenivih tražbina tijekom perioda od godine dana na upravitelja. Stoga, takav model osobnog bankrota se smatrao jako liberalnim u odnosu na druge komparativne modele. Nacionalni zdravstveni sustav u Velikoj Britaniji egzistira još od 1948. godine i omogućava univerzalnu zdravstvenu zaštitu građana Velike Britanije. Ipak s praktičnog aspekta mu se može prigovoriti, iako je generalna ocjena, od građana Velike Britanije zadovoljavajuća.
Doktrina je istaknula da je važno upozoriti na činjenicu da se liberalizacija osobnog bankrota u Francuskoj i Velikoj Britaniji dogodila kao posljedica slabljenja socijalne zaštite. Ipak, iako je socijalna država slabila u globalnoj perspektivi, građani u europskim zemljama su bili zaštićeniji naspram drugih zemlja, pogotovo u odnosu na SAD. Ovo je sasvim suprotno od onoga što smo vidjeli u SAD-u tijekom prošlog desetljeća, odnosno otežavanje pristupa proceduri osobnog bankrota bez ikakvog smislenog pristupa drugim socijalnim mrežama prvenstveno zdravstvenoj. Stoga u Engleskoj i Francuskoj, pa čak i implicitno, zakonodavac je uvidio vezu između stečajne i socijalne politike. Zdravstveni sustav u Velikoj Britaniji i Francuskoj imaju određene prednosti, ali i nedostatke kada se usporede s zdravstvenim sustavom SAD-a. Naime čini se da je zdravstveni sustav u Velikoj Britaniji na drugom dijelu spektra u odnosu na SAD. U Velikoj Britaniji održavanje troškova zdravstva minimalnim je bio primarni cilj zdravstvene politike, pa i na štetu kvalitete zdravstvenih ustanova i osoblja. Takva struktura zdravstvene zaštite je imala za posljedicu da su bogatiji građani potražili privatnu, tržišno orijentiranu alternativu. Nasuprot tome, američke zdravstvene organizacije su se pokušale natjecati u tržišnom okruženju na temelju raskošnih objekata i skupe nove medicinske tehnologije, što je rezultiralo dramatičnim povećanjem troškova u zdravstvenom sektoru.
Nama, zbog bliskosti zakonodavnog uređenja, ali i činjenice da je naš zdravstveni sustav vuče korijen iz sustava uvedenog u Pruskoj od strane Otta von Bismarcka, može biti zanimljivo njemački zdravstveni i insolvencijski model. U Saveznoj Republici Njemačkoj je bilo niz zanimljivih studija o ovoj temi. One ukazuju na velike psihofizičke probleme osoba koje imaju financijske probleme, ali i na vezu zdravstvenih problema i osobnog bankrota stavljajući ga kao četvrti razlog za uzrokovanje stečaja. Primjera radi novo njemačko insolvencijsko pravo, koje sadržava odredbe o stečaju nad imovinom svih fizičkih osoba, je usvojeno 1994. godine iako je vacatio legis iznosio 5 godina čime su relevantne odredbe stupile na snagu 1999. godine. Na taj je način omogućeno da se judikatura pripremi za novo nastalu situaciju. Naime, kada je nastala namjera da se revidira (uvede) institucija osobnog bankrota kasnih 70-ih godina prošlog stoljeća, pitanja stečaja nad imovinom fizičkih osoba nisu imala prioritet. Ipak ministarstvo nadležno za poslove zdravstva 1988. godine nalaže veliku studiju rastućeg problema prezaduženosti koja je ukazala na sve izraženiji problem. Navedeno je ubrzalo ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa da uključi odredbe o stečaju nad imovinom svih fizičkih osoba u novo insolvencijsko zakonodavstvo. Budući da je zakon bio sveobuhvatan, rasprava se protegnula na dvije godine. Tijekom razdoblja 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća nije bilo nikakvog spomena na prezaduženost pojedinaca iako se konstantno radilo na smanjivanju socijalnih beneficija. Jedini zabilježeni zapis je komentar zastupnika koji je istaknuo da će sustav osobnog bankrota smanjiti ovisnost o drugim socijalnim programima. To je zanimljivo budući da je prava socijalna reforma započela nakon donošenja novog insolvencijskog zakona i to prvenstveno kroz smanjenje izdataka i pokrivenosti zdravstvene zaštite, što je i najveći uzrok osobnog bankrota u SAD-u.

8. Umjesto zaključka

1. Za sada model pristupa osobnom bankrotu može poslužiti kao pogled u psihologiju nacionalne ekonomije, odnosno njezin pristup neplaćenim potraživanjima. Naime, industrijalizirane zemlje imaju iste probleme, odakle i dolazi do harmonizacije zakonodavstava. Doktrina je više puta istaknula da bi bilo lako za reći da industrijalizirane zemlje dijele iste probleme, slijedom i čega harmonizacija pravila. Istina je da su mnogi problemi posljedica industrijalizacije te strukture moderne države i modernog društva. SAD, kao vodeća industrijalizirana zemlja, se suočila s ovim problemima mnogo ranije pa su, s obzirom odakle su došle, i uvjetno govoreći, najbolji prijedlozi i rješenja. Iako američki zdravstveni sustav ima limitirani učinak u odnosu na druge, prvenstveno europske modele, niz je razloga zašto istražiti ovo pitanje.
2. Prvotna ideja stečajnog prava je bila zaštita vjerovnika. Ipak evolucijama stečajnog zakonodavstva nastoji se doći do pluraliteta ciljeva: ekonomske sigurnosti, stvaranje i širenje poduzeća u kapitalističkoj privredi, zaštite interesa sudionika uključenih u transakcije koja ide daleko iznad vjerovnika i dužnika, i produženje aktivnosti održivih poduzeća. Ipak ni tu se ne staje te će se daljnjom evolucijom stečajnog prava i uvođenjem instituta osobnog bankrota morati razmisliti i o globalizacijskim procesima. Donošenje hrvatskog Stečajnog zakona 1997. godine predstavljalo je korjenitu promjenu načina na koji se provodio stečajni postupak u Republici Hrvatskoj. Ipak, reforme nisu bile tako smjele da dopuste stečaj nad imovinom svih fizičkih osoba. Stoga, stečaj se može provesti samo nad imovinom dužnika pojedinca tj. obrtnika i trgovca pojedinca (SZ, čl. 3. st. 1.). Ipak, može se očekivati da će se uskoro i u hrvatsko pravo uvesti institut osobnog bankrota.
3. Neosporna je činjenica ekspanzije potrošačkih kredita i razvoja modela osobnog bankrota diljem svijeta. Iako su još uvijek ograničeni podaci, vjerojatnost da će osobni bankrot uzrokovan medicinskim dugovima tek postati gorući problem. Stoga se ukazuje opravdanim razmišljanje da se u stanju zdravstvenog sustava, kakav opisuje osporavani Zakon, o normiranju prava pacijenata moralo daleko dublje promisliti, uskladiti s potrebama ustavnog poretka i realnih potreba pacijenata, na način da se zdravstveni sustav počinje mijenjati i prilagođavati pacijentu kao subjektu, a ne kao do sada, objektu. Iako je sustav socijalnog osiguranja u Europi ostao kakav je bio ranih 80-ih, uz prilagodbu inflaciji, novi modeli konkurencije su uveli rizike za koji tradicionalni režimi nisu u mogućnosti odgovoriti. U razdoblju prije posljednje gospodarske krize, čije se posljedice još osjećaju, pogotovo u RH, dani pune zaposlenosti i univerzalne zdravstvene zaštite su radili zadovoljavajuće. Ne zbog reformi, već zbog nezadovoljavajućih reformi, „novi svijet“ visokih zdravstvenih troškova je ukazao na neodrživost prijašnjeg sustava. Stoga, ovaj rad u osnovi doprinosi raspravi o uzrocima financijskih poteškoća fizičkih osoba, pacijenata, i potrebi za robusnijim modelom osobnog bankrota. Iz niza empirijskih istraživanja možemo se složiti da su troškovi zdravstvene zaštite nerijetko u modernom svijetu uzrok osobnog bankrota. Neovisno o slaganju ili neslaganju s predmetnom tvrdnjom, modeli osobnog bankrota nisu problem. Stvarni problem leži u modelu financiranja zdravstvenog sustavu i kroničnoj debati oko njegovog reformiranja. Nomotehnički bi bilo bolje na ekonomski smislen način reformirati druge socijalne police, nego konstantno novelirati zakone kojima se u Europi regulira osobni bankrot.
4. Neoliberalni pristup prema reformama poduzetim u SAD-u je rezultirao izoliranim reformama u stečajnom i zdravstvenom sustavu. Ovakve reforme u konačnici nisu rezultirale nikakvim boljim pozicioniranjem pojedinca (pacijenata) nakon reforme. Stoga, iskustvo SAD-a može poslužiti kao primjer kakvu politiku ne bi trebalo voditi u nacionalnim sustavima prilikom reforme osobnog bankrota, budući da reforma i uvođenje modela osobnog bankrota u Hrvatskoj treba biti dio širih reformi socijalnih mreža. Kako Hrvatska liberalizira svoj stečajni model na način da adresira problem financijski opterećenih pojedinaca, uviđamo da model osobnog bankrota u SAD-u, koji je otežao pristup osobnom bankrotu, bez da je omogućio zaštitu kroz druge socijalne mreže, stavlja u nezavidnu poziciju i pojedince kojima slijedom nepredviđenih zdravstvenih problema mogu nastati visoki „medicinski“ dugovi.
5. Veza prezaduženosti i medicinskih troškova je fascinantno pitanje te se tiče milijuna pojedinaca (pacijenata, potrošača, korisnika zdravstvenih usluga) diljem svijeta. Iako je znatan znanstveni napor napravljen da se ukaže na vezu osobnog bankrota i zdravstvenih usluga, to je još uvijek neistraženo područje, stoga cilj je rada dati i ukazati na temelje za daljnja razmatranja. Stoga, iako smo se isključivo u ovom dijelu rada koristili pravnim metodološkim pristupom, sljedeća istraživanja će svakako morati biti interdisciplinarna. Konstantna deregulacija kreditnog tržišta i nedovoljno brze reakcije zakonodavca koja se najčešće prikazuje kroz smanjivanje pristupa zdravstvenim uslugama, privatizacija medicinskih usluga te kompleksna veza između prezaduženosti i zdravstvenih usluga su samo neka od pitanja koja se u bližoj budućnosti, prilikom uvođenja Zakona o osobnom bankrotu u pozitivno pravo, moraju ozbiljno razmotriti.
Pridruži nam se na Faceu Prati pravsthr na Twitteru Prati pravsthr preko RSSa
Webmail
Studiranje u Splitu - Rezultati studentskih anketa
Pravna klinika
SEELS
NISPA
IASIA