Pravni fakultet (Sveučilište u Splitu)
Pravni fakultet (Sveučilište u Splitu)
  • ???
  • dvije se stvari duguju, jednom se ispunjuje obveza (alternativna obveza)

Pravni fakultet
Domovinskog rata 8
21000Split
Hrvatska
+385 (21)
Centrala.: 39 35 00
Tajništvo Fax: 39 35 97
Dekanat: 39 35 02
Referada: 39 35 68
studentskareferada@pravst.hr
Knjižnica tel./fax: 39 35 75
OIB: 03541568700

IBAN: HR2123300031100030638








Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu » God. 50 (2013), Broj 1 (107)

Stjecanje međunarodnopravne osobnosti Republike Hrvatske 25. lipnja 1991.

ISSN 1847-0459

Ključni naslov: Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu (Online)
Skraćeni ključni naslov: Zb. rad. Prav. fak. Splitu (Online)
Creative Commons licenca
Ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons
Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 4.0 međunarodna
.
Nastanak Republike Hrvatske kao subjekta međunarodnog prava nije vezan uz njezino međunarodno priznanje, nego uz proglašenje neovisnosti, može se reći uz stjecanje onih prava i dužnosti na njezinu teritoriju koje imaju sve suverene države. Pitanje kada je Republika Hrvatska postala subjektom međunarodnoga prava se tako svodi na pitanje datuma proglašenja i stjecanja pune suverenosti, ili - što je važnije - na pitanje o efektivnosti ostvarivanja neovisne vlasti.
Prema našemu mišljenju je Republika Hrvatska kao subjekt međunarodnoga prava nastala 25. lipnja 1991. donošenjem državnopravnih akata o suverenosti i samostalnosti, implicitno i neovisnosti, uz faktičnu efektivnost vlasti.
Brijunskom deklaracijom, 7. srpnja 1991., je Predsjednik Republike Hrvatske preuzeo međunarodnu obvezu o odgodi primjene tih akata na rok od 3 mjeseca. Sabor, koji je isključivo nadležan o tome donijeti odluku, odgodu nije nikada usvojio.
Ovdje se radi o sudaru međunarodne pravne obveze i internoga prava. Skloni smo prednost dati međunarodnom pravu i usvojiti gledište da je primjena odluka zaista bila i odgođena.
Brijunskom deklaracijom nisu stavljeni izvan snage državotvorni akti doneseni 25. lipnja 1991. Učinak te deklaracije se može promatrati dvojako: nastao je povratak na ranije stanje i gubitak međunarodne pravne osobnosti Republike Hrvatske. Poništio se učinak akata o neovisnosti države, Hrvatska se vratila u status federalne jedinice SFRJ.
Prema drugome gledištu su i nadalje ostvarivane puna suverenost i neovisnost, proklamirane 25. lipnja - neovisnost je u kontinuitetu, bez prekida.
O pitanju datuma stjecanja međunarodnopravne osobnosti Republike Hrvatske, odnosno nastanka njenog međunarodnopravnog subjektiviteta, u hrvatskoj znanosti ne postoji suglasnost. Tome se ne treba čuditi, u svijetu znanosti i o drugim važnim pitanjima postoje različite škole. Kod nas se tako pristupa različito, primjerice, i pitanju međunarodnog priznanja Republike Hrvatske.
Vrijeme nastanka suvremene, neovisne Republike Hrvatske je dramatičnim povijesnim događajima – na nacionalnoj, europskoj i svjetskoj razini - vrlo bogato vrijeme. Iz toga opusa ćemo izdvojiti hrvatske državnopravne akte iz 1991. godine i pažljivo im odmjeriti povijesnu i pravnu težinu.


1. Pojam subjekta međunarodnog prava


Termin subjekt međunarodnog prava ili međunarodna osoba u literaturi pronalazimo u samim počecima proučavanja međunarodnog prava, u osnovama toga predmeta. Označuje svakoga, u međunarodnom pravnom poretku, s pravnom i djelatnom sposobnošću. Pravna sposobnost znači biti u mogućnosti nositeljem prava i dužnosti, a djelatna je moći svojim djelovanjem proizvoditi pravne posljedice - sklapati međunarodne ugovore i sudjelovati u stvaranju međunarodnih pravnih običaja. Ukratko – sudjelovati u kreiranju izvora međunarodnog prava.
Subjekt međunarodnoga prava djeluje izravno po pravilima toga prava i izravno je podvrgnut međunarodnom pravnom poretku.
Subjekti međunarodnog prava su u prvom redu neovisne države, zatim međuvladine organizacije i u ograničenom smislu ustanici - samo prema onome tko ih prizna. Prema novijim gledištima subjekt je i čovjek, kao pojedinac.
Za naša razmatranja važno je odgovoriti na pitanje jesu li države međunarodni subjekti od vremena njihova nastanka ili od međunarodnog priznanja. Nadalje, valja odgovoriti na naizgled jednostavno pitanje kada je nastala Republika Hrvatska.


2. Teza I: Republika Hrvatska je postala subjekt međunarodnog prava
15. siječnja 1992.


2.1. Prema nekim analitičarima Republika Hrvatska je postala subjekt međunarodnoga prava 15. siječnja 1992., onoga dana kada ju je priznala većina država Europske zajednice i neke druge države. Teza se oslanja na tzv. konstitutivnu teoriju o priznanju, prema kojoj je priznanje dato od drugih država zapravo jedan od uvjeta za postojanje države, ima konstitutivni učinak. Prema ovoj varijanti za nastanak međunarodne osobnosti Republike Hrvatske nije relevantno priznanje dato ranije, od nekolicine drugih država, nego ono od većeg broja država, u međunarodnim odnosima relevantnijih.

2.2. Priznanje države valja razlikovati od priznanja vlade, kada je u nekoj već priznatoj državi vlada došla na vlast neustavnim putem.

2.3. Nova država nastaje kada su ispunjeni uvjeti postojanja stanovništva, teritorija i vlasti. Prema doktrini efektivnosti, vlast nad teritorijem i stanovništvom se mora zaista i provoditi. Vlast mora biti suverena, što znači najviša na teritoriju, na kojemu je naseljeno stanovništvo. Suverenost znači i da je vlast isključiva - ostvarivanja vlasti drugih država na tome području nema. Prema drugim državama se isključivost domaće vlasti očituje kao neovisnost.
Pitanje kako je država nastala i kakvo joj je ustrojstvo je irelevantno, za postanak neke države je važno jedino efektivno djelovanje neovisne vlasti na nekom (manje više određenom) području.
Arbitražna komisija konferencije o Jugoslaviji (Badinterova komisija) je, pri davanju mišljenja o pitanjima povezanima s prestankom postojanja SFRJ i nastancima novih država, njenih sljednica, postojanje ovih činjenica potvrdila kao nužnost.

Uz navedena tri, u nekim međunarodnim dokumentima, ugovorima i doktrini se navode i dodatni uvjeti:

a) sposobnost ponašati se po odredbama međunarodnog prava;
b) sposobnost ući u odnose s drugim državama;
c) nastanak se ne smije protiviti temeljnim načelima međunarodnoga prava;
d) prema konstitutivnoj teoriji, gledištu koje je u manjini, međunarodno priznanje je
četvrti uvjet postojanja države: nova država tek nakon priznanja postaje subjekt
međunarodnog prava. Prema tom gledištu priznanje nije isključivo arbitraran i
diskrecijski čin - treba biti u skladu s pravnim načelima.
Međunarodno priznanje je u izravnoj korelaciji sa sposobnošću ući u odnose s drugim
državama (pod b).

Druga teorija je deklaratorna – priznanje ima čisto deklaratorni učinak. Postojanje države neće biti dovedeno u pitanje uskratom međunarodnog priznanja. Uskraćivanje ili otezanje s priznanjem je isključivo neprijazan čin, pravno dopustiv, jer ne postoji obveza davanja priznanja.
Priznanje ima važne pravne posljedice: brojni zakoni i drugi akti priznate države imaju pravni učinak u državi koja je prizna, priznata država ima pravo na imunitet od sudbenosti pred sudovima države koja ju je priznala, s priznatom državom se mogu sklapati međunarodni ugovori i razmjenjivati diplomatski predstavnici.
Pristalice teorije o deklaratornom učinku priznanja su u većini. Postojanje nove države je stvar činjenica (postojanje efektivne vlasti nad naseljenim teritorijem), a pravni učinci toga postojanja se protežu i na države koje ju odbijaju priznati – osobito nakon što ta država postane članicom UN-a.

2.4. Premda je diskrecijski i politički čin, davanje priznanja može biti ograničeno sljedećim pravnim ili političkim obvezama:

a) opća pravna obveza je ne priznati faktična stanja proizašla iz nepoštivanja međunarodnog prava;
b) obvezu na uskratu priznanja nove države može nametnuti Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda svim državama članicama UN rezolucijom temeljenom na glavi VII Povelje;
c) može postojati politička i pravna obveza nepriznavanja države koja faktično postoji, jer joj neovisnost osporavaju politički saveznici države koja želi dati priznanje.

2.5. Međunarodni položaj svih nepriznatih država nije uvijek jednak. Neke nepriznate države u uvjetima apsolutnog političkog bojkota teško uspijevaju sačuvati svoju osobnost, dok neke druge, koje se uspijevaju održati duže vrijeme u uvjetima nepriznanja, uspijevaju zaživjeti kao subjekti međunarodnog prava – uz nužnu efektivnost vlasti.

2.6. Konačno i potpuno priznanje (tzv. priznanje de iure) po učincima je retroaktivno i proteže se od vremena proglašenja neovisnosti priznate države. Kod država koje su neko vrijeme nepriznate - priznate su nakon proteka izvjesnog vremena, kasnije - je jedino ispravna teorija o deklaratornim učincima priznanja.
Priznanje nove države nema samo deklaratorne učinke. Uvjet je za uspostavljanje normalnih međudržavnih odnosa.

2.7. Tezu da je Republika Hrvatska kao subjekt međunarodnoga prava nastala 15. siječnja 1992., kada ju je priznala većina država Europske zajednice i više drugih država, valja odbaciti iz sljedećih razloga:

a) prema većinskom gledištu usvojenom u doktrini i praksi, tako i prema Mišljenju br. 1
Arbitražne komisije o bivšoj Jugoslaviji (Badinterove komisije), učinak priznanja je
deklaratoran;

b) priznanje djeluje retroaktivno, od datuma nastanka države (proglašenja neovisnosti).



3. Teza II: Republika Hrvatska je međunarodnu osobnost stjecala
postepeno i stupnjevano, njenim priznavanjem
od 26. lipnja 1991. do 15. siječnja 1992.


3.1. Republika Hrvatska je proglasila suverenost i samostalnost 25. lipnja 1991. Sabor je tada usvojio više povijesnih odluka, a nakon tromjesečne odgode njihove primjene konačna odluka o raskidu svih državnopravnih veza sa SFRJ, odnosno o potvrđivanju neovisnosti je donesena 8. listopada 1991. Nakon 25. lipnja, idućih dana i mjeseci su uslijedila priznanja drugih država:


1. Slovenija
26. lipnja 1991.

2. Litva
30. srpnja 1991.

3. Ukrajina
11. prosinca 1991.

4. Latvija
14. prosinca 1991.

5. Island
19. prosinca 1991.

6. Estonija
31. prosinca 1991.

7. Vatikan
13. siječnja 1992.
najavljeno 20. prosinca 1991.

8. San Marino
14. siječnja 1992.

9. Njemačka
15. siječnja 1992.

priznala Hrvatsku 19. prosinca 1991.,
ali je priznanje stupilo na snagu 15. siječnja
10. Ujedinjeno Kraljevstvo
15. siječnja 1992.

11. Italija
15. siječnja 1992.

12. Francuska
15. siječnja 1992.

13. Španjolska
15. siječnja 1992.

14. Nizozemska
15. siječnja 1992.

15. Danska
15. siječnja 1992.

16. Belgija
15. siječnja 1992.

17. Irska
15. siječnja 1992.

18. Luksemburg
15. siječnja 1992.

19. Portugal
15. siječnja 1992.

20. Grčka
15. siječnja 1992.

21. Austrija
15. siječnja 1992.

22. Bugarska
15. siječnja 1992.

23. Kanada
15. siječnja 1992.

24. Mađarska
15. siječnja 1992.

25. Malta
15. siječnja 1992.

26. Norveška
15. siječnja 1992.

27. Poljska
15. siječnja 1992.

28. Švicarska
15. siječnja 1992.

29. Australija
16. siječnja 1992.

30. Argentina
16. siječnja 1992.

31. Čile
16. siječnja 1992.

32. Češka
16. siječnja 1992.

33. Lihtenštajn
16. siječnja 1992.

34. Novi Zeland
16. siječnja 1992.

35. Slovačka
16. siječnja 1992.

36. Švedska
16. siječnja 1992.

37. Urugvaj
16. siječnja 1992.

38. Finska
17. siječnja 1992.

39. Rumunjska
18. siječnja 1992.

40. Albanija
21. siječnja 1992.

41. Bosna i Hercegovina
24. siječnja 1992.

42. Brazil
24. siječnja 1992.

43. Paragvaj
27. siječnja 1992.

44. Bolivija
29. siječnja 1992.

45. Turska
6. veljače 1992.

46. Makedonija
12. veljače 1992.

47. Rusija
17. veljače 1992.

48. Kirgistan
26. veljače 1992.

49. Kolumbija
3. ožujka 1992.

50. Iran
15. ožujka 1992.

51. Peru
15. ožujka 1992.

52. Japan
17. ožujka 1992.

53. Libija
17. ožujka 1992.

54. Cipar
30. ožujka 1992.

55. Tadžikistan
2. travnja 1992.

56. Južnoafrička Republika
3. travnja 1992.

57. Sjedinjene Američke Države
7. travnja 1992.

58. Koreja
15. travnja 1992.

59. Egipat
16. travnja 1992.

60. Izrael
16. travnja 1992.

61. Ujedinjeni Arapski Emirati
18. travnja 1992.

62. Sudan
21. travnja 1992.

63. Alžir
24. travnja 1992.

64. Tunis
26. travnja 1992.

65. Kina
27. travnja 1992.

66. Maroko
27. travnja 1992.

67. Oman
28. travnja 1992.

68. Tajland
2. svibnja 1992.

69. Filipini
5. svibnja 1992.

70. Malezija
4. svibnja 1992.

71. Venezuela
6. svibnja 1992.

72. NR Koreja
8. svibnja 1992.

73. Indija
11. svibnja 1992.

74. Pakistan
11. svibnja 1992.

75. Singapur
15. svibnja 1992.

76. Indonezija
16. svibnja 1992.

77. Jordan
17. svibnja 1992.



3.2. Istoga dana kada je Republika Hrvatska proglasila suverenost i samostalnost, slične akte o neovisnosti je donijela i Republika Slovenija. Već sutradan su se dvije države uzajamno priznale.
U isto vrijeme s razdruživanjem SFR Jugoslavije, tekao je i proces razdruživanja SSSR. U tome procesu su prednjačile države Baltika i Ukrajina. Od tih država prva je Hrvatsku priznala Litva, a ostale su priznale Hrvatsku već tijekom 1991. U doba davanja priznanja Hrvatskoj te su države i same bile tek djelomično priznate.
Od ostalih država, općepriznatih, Hrvatsku je prvi priznao Island. Ta država je također prva priznala i baltičke republike. Istoga dana je objavila priznanje Njemačka, a ono je trebalo stupiti na snagu 15. siječnja 1992. Priznanje su najavile i Italija, Švedska i Vatikan.
Vatikan je priznao Hrvatsku 13. siječnja, a San Marino 14. siječnja.
Dana 15. siječnja 1992. Hrvatsku je priznalo svih 12 tadašnjih članica Europske zajednice, te još i Austrija, Kanada, Bugarska, Mađarska, Poljska, Malta, Norveška i Švicarska. Sljedećeg dana uslijedilo je priznanje i nekih drugih država. Do kraja siječnja Hrvatsku su priznale 44 države. Dan 15. siječnja se obilježava kao Dan priznanja Hrvatske, premda nije državni praznik.
Rusija je Hrvatsku priznala u veljači, Japan u ožujku, SAD u travnju, a Indija u svibnju.
Na sjednici Glavne skupštine UN 22. svibnja 1992. koju je vodio saudijski veleposlanik Sinan Shihabi, Hrvatska je aklamacijom primljena u članstvo Ujedinjenih Naroda. Uz Hrvatsku nove su članice postale Slovenija i Bosna i Hercegovina. Do 31. prosinca 1995. Hrvatsku su priznale 124 države.
Sredinom 2010. Hrvatsku još nije formalno priznalo 20 država.

3.3. U pravnoj znanosti se na neke subjekte primjenjuje kriterij stupnjevanosti osobnosti (subjektiviteta). Kada se raspravlja o tome jesu li subjekti međunarodnog prava, za njih se usvaja kriterij stupnjevanja osobnosti po intenzitetu.
Za temeljni subjekt međunarodnoga prava – države – se može primijeniti isti kriterij. Dakle, prema ovom gledištu se međunarodnopravna osobnost (subjektivitet) Republike Hrvatske stjecala postupno, stupnjevano, u dužem vremenskom razdoblju, međunarodnim priznanjima od 26. lipnja 1991. do 15. siječnja 1992.
U odnosu na Republiku Sloveniju Republika Hrvatska je stekla puni međunarodnopravni subjektivitet 26. lipnja. Na ostale države se međunarodnopravni subjektivitet Republike Hrvatske počeo protezati od dana davanja njihovoga priznanja.
Teza o postepenom, stupnjevanom razvoju subjektiviteta Republike Hrvatske je isključivo vezana uz konstitutivnu teoriju o učincima priznanja, pa je valja odbaciti.


4. Teza III: Republika Hrvatska je međunarodnopravnu osobnost
stekla 25. lipnja 1991.


4.1. Na referendumu održanom 19. svibnja 1991. u Republici Hrvatskoj, tada još federalnoj jedinici SFRJ, većina građana je odgovorila potvrdno na pitanje:

„jeste li za to da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama (prema prijedlogu Republike Hrvatske i Republike Slovenije za rješenje državne krize SFRJ)?“

Građani su se u izboru između federacije i konfederacije izjasnili za konfederaciju. Rezultat referenduma je bio i osnov za donošenje povijesnih odluka Sabora Republike Hrvatske 25. lipnja 1991. Doneseni su sljedeći akti:

a) Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske;
b) Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske, i
c) Povelja o pravima Srba i drugih nacionalnosti u Republici Hrvatskoj.
4.2. Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske glasi:
Na temelju članka 140. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske,
- u skladu s neotuđivim. nepotrošivim. nedjeljivim i neprenosivim pravom hrvatskog naroda na samoodređenje. uključujući i pravo na razdruživanje i udruživanje s drugim narodima i državama. te suverenitetom Republike Hrvatske koji pripada svim njezinim državljanima,
- izvršavajući volju naroda očitovanu na referendumu 19. svibnja 1991,
- s obzirom na činjenicu da SFRJ ne djeluje kao ustavno-pravno uređena država, te da se u njoj grubo krše ljudska prava, prava nacionalnih manjina i prava federalnih jedinica,
- imajući u vidu da federativno uređenje Jugoslavije ne omogućuje rješavanje državno-političke i gospodarske krize i da medu republikama SFRJ nije došlo do sporazuma koji bi omogućio preustrojstvo federativne savezne države u savez suverenih država,
- izjavljujući da Republika Hrvatska uvažava jednaka prava drugih republika dosadašnje SFRJ u težnji da s njima jednako-pravno. demokratski i mirnim putem postupno uređuje sva pitanja iz dosadašnjeg zajedničkog života. poštujući njihovu suverenost i teritorijalnu cjelovitost. izražavajući spremnost da se s njima, kao samostalna i neovisna država, sporazumijeva o gospodarskim. političkim, obrambenim i drugim vezama,
Sabor Republike Hrvatske donosi:


USTAVNU ODLUKU
o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske

I.

Republika Hrvatska proglašava se suverenom i samostalnom državom.

II.

Ovim činom Republika Hrvatska pokreće postupak razdruživanja od drugih republika i SFRJ. Republika Hrvatska pokreće postupak za međunarodno priznavanje.

III.

Međunarodni ugovori koje je sklopila i kojima je pristupila SFRJ primjenjivat će se u Republici Hrvatskoj ako nisu u suprotnosti s Ustavom i pravnim poretkom Republike Hrvatske, na temelju odredaba međunarodnoga prava o sukcesiji država u pogledu ugovora.

IV.

Na području Republike Hrvatske važe samo zakoni koje je donio Sabor Republike Hrvatske, a do okončanja razdruživanja i savezni propisi koji nisu stavljeni izvan snage. Republika Hrvatska preuzima sva prava i obveze koja su Ustavom Republike Hrvatske i Ustavom SFRJ bila prenesena na tijela SFRJ. Postupak preuzimanja tih prava i obveza uredit će se ustavnim zakonom.

V.

Državne granice Republike Hrvatske su međunarodno priznate državne granice dosadašnje SFRJ u dijelu u kojem se odnose na Republiku Hrvatsku, te granice izmedu Republike Hrvatske i Republike Slovenije. Bosne i Hercegovine. Srbije i Crne Gore u okviru dosadašnje SFRJ.

VI.

Prihvaćajući načela Pariške povelje. Republika Hrvatska jamči svima svojim državljanima nacionalna i sva druga temeljna prava i slobode čovjeka i građanina, demokratski poredak, vladavinu prava i sve ostale najviše vrednote svoga ustavnog i međunarodnog pravnog poretka.

VII.

Ova ustavna odluka stupa na snagu kada ju proglasi Sabor Republike Hrvatske.



4.3. Tekst Deklaracije o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske glasi:
Na temelju članka 140. stavka I. Ustava RepubIike Hrvatske, Sabor Republike Hrvatske donosi
DEKLARACIJU
o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske

Polazeći od trinaeststoljetne drevno-pravne tradicije na tlu izmedu Jadrana, Drave i Mure, hrvatski narod je sačuvao samosvijest o vIastitom identitetu i o pravu na samobitnost i neovisnost u samostalnoj i suverenoj državi Hrvatskoj. Stjecajem povijesnih okolnosti, nalazeći se na razmeđu istočnog i zapadnog kršćanstva dviju često suprotstavljenih civilizacija i kultura te različitih političkih, gospodarskih i inih interesa, hrvatski je narod stoljećima branio svoju narodnu državu, a time i narode zapadno od svojih domovinskih granica. Hrvatski je narod bio pod vlašću hrvatskih narodnih vladara te Hrvatskoga sabora samostalan ili pak u personalnim i ugovornim unijama i državno-pravnim savezima s drugim narodima, ali uvijek budno pazeći na očuvanje svoje drevne samobitnosti i suvereniteta. Hrvatski narod sačuvao je i u najtežim povijesnim uvjetima dio svoga nacionalnog prostora i glavni grad Zagreb sa svim obilježjima hrvatskoga državnog suvereniteta čuvari i nositelji kojega bijahu - nakon narodnih vladara - Hrvatski sabor i hrvatski banovi koji imaju ovlasti podkraljeva u vrijeme kada je Kraljevina Hrvatska bila udružena s drugim državama. Hrvatski je sabor očuvao predaje o hrvatskom povijesnom pravu i održao hrvatsku državnu samobitnost tijekom sveukupne povijesti, po čemu je hrvatski narod jedan od najstarijih državotvornih povijesnih naroda Europe.

II.

U razdoblju nametnutoga centralističkoga i totalitarnoga sustava SFRJ, Republika Hrvatska nije mogla promicati i štititi svoje političke, gospodarske, kulturne i ine interese pa je stoga neprestano jačala težnja za razdruživanjem iz jugoslavenske državne zajednice.
Danas smo suočeni i s pokušajima da se organiziranim odmetništvom i terorizmom, poticanim izvan Republike Hrvatske narušava ustavni poredak i integritet Republike Hrvatske, štoviše. da se spriječi provedba volje hrvatskoga naroda i svih građana Republike Hrvatske koja je očitovana na izborima i ozakonjena u Ustavu Republike Hrvatske, a osobito na referendumu za suverenost, neovisnost i samostalnost u odnosu na druge republike SFRJ i ostale susjedne države. Hrvatski je narod zajedno sa svim građanima koji Republiku Hrvatsku smatraju svojom domovinom odlučan da svim snagama brani svoju samostalnost i teritorijalnu cjelovitost od bilo čije agresije.

III.

Republika Hrvatska jest demokratska pravna i socijalna država, u kojoj su najviše vrednote ustavnoga poretka: sloboda, jednakost. nacionalna ravnopravnost, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, pluralizam i nepovredivost vlasništva, očuvanje prirodna i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav. Republika Hrvatska jamči Srbima u Hrvatskoj i svim nacionalnim manjinama koje žive na njezinu tlu poštivanje svih ljudskih i građanskih prava, a osobito slobodu izražavanja i njegovanja nacionalnog jezika i kulture, kao i političkog organiziranja. Republika Hrvatska štiti prava i interese svojih državljana bez obzira na vjersku, etničku i rasnu pripadnost.
Republika Hrvatska jamči, u skladu s pravilima međunarodnoga prava, drugim državama i međunarodnim organizacijama da će u cijelosti i savjesno izvršavati sva prava i obveze kao pravni sljednik dosadašnje SFRJ u dijelu koji se odnosi na Republiku Hrvatsku.

IV.

Republika Hrvatska je i po dosadašnjim ustavima FNRJ i SFRJ imala pravo na samoodređenje uključujući i pravo na otcjepljenje. Republika Hrvatska uspostavljajući se kao samostalna i suverena država, koja je do sada dio svojih suverenih prava ostvarivala u zajednici s drugim republikama i autonomnim pokrajinama u SFRJ, mijenja svoj položaj i državno-pravni odnos spram SFRJ. pristajući na sudjelovanje u pojedinim njezinim institucijama i službama od zajedničkog interesa u funkciji razdruživanja. Dok traje razdruživanje treba utvrditi prava i obveze, odnosno udjel Republike Hrvatske u cjelokupnoj pokretnoj i nepokretnoj imovini i pravima dosadašnje SFRJ. Proglašenjem Ustavne odluke o osamostaljenju Republika Hrvatska otpočinje postupak razdruživanja od ostalih republika i SFRJ. Želeći da se ovaj postupak što prije okonča na demokratski i miroljubivi način, poštujući interese svih republika i autonomnih pokrajina koje su činile SFRJ.
Proglašenjem Ustavne odluke o osamostaljenju ostvarene su pretpostavke za priznavanje Republike Hrvatske kao međunarodno-pravnog subjekta, za što će Predsjednik i Vlada Republike Hrvatske poduzeti sve određene korake.
Ovom Ustavnom odlukom sadašnje granice Republike Hrvatske postaju državne granice prema drugim republikama i susjednim državama dosadašnje SFRJ.
Na području Republike Hrvatske važe samo zakoni koje je donio Sabor Republike Hrvatske, a do okončanja razdruživanja i savezni propisi koji nisu stavljeni izvan snage. Sva pitanja koja u ovom trenutku ne mogu biti riješena, kao što su položaj JNA, savezna diplomacija. razdioba zajedničkih prava i obveza bit će uređena posebnim dogovorom - ugovorom između Republike Hrvatske i ostalih federalnih jedinica i SFRJ u postupku razdruživanja. Dok traje razdruživanje, Republika Hrvatska priznaje samo one savezne institucije u kojima se odlučuje na osnovama pariteta i suglasnosti.
Savezna tijela ne mogu djelovati na teritoriju Republike Hrvatske, osim ako to Vlada Republike Hrvatske za pojedini slučaj privremeno ne odobri.
Republika Hrvatska povlači svoje predstavnike iz Saveznoga vijeća Skupštine SFRJ. kojemu je istekao mandat, a njegovo je postojanje nepotrebno u postupku razdruživanja. Republika Hrvatska smatra da Vijeće republika i pokrajina može obavljati ulogu parlamentarnog razmatranja problema razdruživanja.

V.

Republika Hrvatska priznaje puni suverenitet i međunarodno-pravni subjektivitet novim državama koje nastaju razdruživanjem SFRJ u okviru postojećih granica SFRJ i u okviru njihovih međusobnih granica utvrđenih dosadašnjim ustavom ili međusobnim dogovorom na demokratski način. Uspostavom samostalnosti i suverenosti Republika Hrvatska ne želi prekid odnosa s drugim republikama niti poremećaj u gospodarskim, prometnim i financijskim odnosima ili poslovanju. Republika Hrvatska uspostavit će posebni ugovorni odnos s Republikom Slovenijom, stvarajući savez dviju samostalnih suverenih država. Republika Hrvatska poziva i ostale republike dosadašnje SFRJ na stvaranje saveza suverenih država pod sljedećim pretpostavkama: priznavanje međusobnog državnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta, uzajamno uvažavanje, priznavanje političkog pluralizma i demokracije, pluralizma vlasništva i tržišnog gospodarstva, djelotvorno poštivanje ljudskih prava, prava nacionalnih manjina i drugih civilizacijskih vrednota slobodnoga svijeta. kao i spremnost na recipročni dogovor i ugovor o svim spornim pitanjima koja postoje izmedu pojedinih republika suverenih država.
Republika Hrvatska polazi od stanovišta da bi savez suverenih država s Republikom Slovenijom kao i s ostalim republikama. utemeljen na osnovama ugovorne, dobrovoljne i interesne zajednice. mogao biti od koristi za sve republike dosadašnje SFRJ pod uvjetom da se poštuju međusobni interesi po važećim propisima međunarodnog prava, posebno onih na kojima se zasniva i izgrađuje Europska zajednica, jer ta načela pokazuju životnost i praktičnu djelotvornost i ona su putokaz koji će i u budućem savezu suverenih država, do ulaska u Europsku zajednicu, osigurati mir, prosperitet i međunarodno uvažavanje.


4.4. Hrvatska i slovenska odluka o suverenosti su bile primjenjivane do 7. srpnja 1991., kada je Brijunskim sporazumom njihova primjena suspendirana , stavljena u mirovanje za tri mjeseca. Do suspenzije je došlo u nadi da će se umiriti nastali oružani sukobi u Sloveniji i Hrvatskoj. U tome se uspjelo glede Slovenije (tamo je druga strana u sukobu bila federalna vojska, JNA, koja je oružano intervenirala navodno zbog slovenskoga preuzimanja nadzora nad vanjskim granicama federacije), ne i Hrvatske.
Valja istaknuti da Brijunskom deklaracijom nisu stavljeni izvan snage akti doneseni 25. lipnja 1991. o nastanku države Hrvatske, već je samo privremeno, na određeni rok, odgođena njihova primjena.

4.5. Upravo u danima neposredno nakon donošenja hrvatske odluke o suverenosti, za vrijeme dok je ona bila u primjeni, Jugoslavenska narodna armija - podložna naredbama srpskoga državnog vrha - je, uz pomoć srpskih dobrovoljaca i paravojnih postrojbi, započela širu, ofenzivnu i intenzivnu vojnu akciju na hrvatskom teritoriju, okupiravši dio Baranje.
Europska zajednica je, reagiravši na nasilje, u bivšu SFRJ poslala ministre vanjskih poslova Italije, Luxemburga i Nizozemske - Gianni De Michelisa, Jacques Poosa i Hans Van Den Broeka, na čiju inicijativu je i došlo do Brijunske deklaracije.

4.6. U pravnoj i povijesnoj literaturi je sporan datum nastanka Republike Hrvatske kao neovisne države. Neki autori upozoravaju da je aktima od 25. lipnja proglašena „suverenost i samostalnost“, ne izrijekom i neovisnost.
Pisci koji odriču početak neovisnosti Hrvatske s danom 25. lipnja 1991. iznose sljedeće argumente:

a) neovisnost nije izrijekom proglašena,
b) Ustavnom odlukom se navodi da se postupak razdruživanja od drugih republika i SFRJ tek pokreće,
c) pristaje se na sudjelovanje u pojedinim institucijama SFRJ i službama od zajedničkog interesa u funkciji razdruživanja,
d) Vijeće republika i pokrajina može obavljati ulogu razmatranja razdruživanja,
e) Hrvatska nije povukla svoga člana iz Predsjedništva SFRJ.

4.7. Argumenti pisaca koji tvrde da je aktima 25. lipnja proglašena neovisnost, čime je, uz faktičko provođenje vlasti, Republika Hrvatska postala subjekt međunarodnoga prava su:

a) jedna od odlika pune suverenosti je neovisnost od svake druge vlasti. Republika Hrvatska, u razdoblju 25. lipnja – 7. srpnja 1991. nije dijelila suverenost sa federalnim organima.
Osim suverenosti, aktima od 25. lipnja je proglašena i samostalnost. Samostalnost je sinonim za neovisnost.

Neovisnost znači da država s potpunom nadležnošću može upravljati svojim unutarnjim ili međunarodnim poslovima. Pravno je neograničena (o tome postoji pravna pretpostavka), osim u djelovanju međunarodnoga prava.

b) Republika Hrvatska nije više bila federalna jedinica SFRJ. Njen odnos prema bivšim zajedničkim, federalnim tijelima i ostalim članicama federacije se temeljito promijenio. Postao je labav poput odnosa u konfederaciji, savezu država. Opseg nadležnosti zajedničkih organa je vrlo uzak, i to po načelu pariteta i obvezatne suglasnosti, ograničen na proces razdruživanja, među ostalim na proces raspodjele prava i obveza.
Svakako, o konfederaciji se ne radi, jer o tome nema osnivačkoga, temeljnoga ugovora. Takav bi ugovor, da je postojao, bio međunarodni.
Ipak, odnos između Republike Hrvatske i zajedničkih tijela (federalnih) se praktički najviše približio ovom modelu. Hrvatska ga je u to vrijeme predlagala kao kompromisni način izlaska iz državne krize. U Deklaraciji o suverenosti i samostalnosti se izrijekom spominju u konfederacijama klasični zajednički resori, JNA (vojska) i vanjski poslovi, kao organi u kojima Hrvatska još uvijek sudjeluje i koji su podložni procesu razdruživanja.
Savezna država je, svakako, u dotadašnjem obliku prestala postojati, ušla je u proces nestanka.

Treba istaknuti da su u savezu država (konfederaciji) države članice, svaka za sebe, posebni subjekti međunarodnoga prava: imaju međunarodnopravnu osobnost. Prema većini gledišta u Hrvatskoj, u razdoblju od 25. lipnja do 7. srpnja 1991. su je imale i Slovenija i Hrvatska.

c) Republika Slovenija je, činom priznanja Republike Hrvatske 26. lipnja, kao i Litva 30. srpnja, dala do znanja da priznaje hrvatsku neovisnost.

d) Brijunskom deklaracijom su suspendirani akti o neovisnosti Slovenije i Hrvatske. Da neovisnost nije faktički proglašena, ne bi bilo potrebe njenu primjenu odgađati.

e) Sve države koje su kasnije Hrvatskoj dale priznanje su priznale pravo te teritorijalne cjeline (naroda) na samoodređenje. Samoodređenje je formalno postignuto već aktima od 25. lipnja, koji nisu ništa manje legitimni nego kasniji akt o neovisnosti, od 8. listopada.

f) Arbitražna komisija Konferencije o bivšoj SFRJ je u Mišljenju br. 1 i 11 navela da su Hrvatska i Slovenija upravo svoju neovisnost proglasile 25. lipnja.

g) Obvezatna suglasnost, koja se spominje u aktima 25. lipnja, bez koje predstavnici Republike Hrvatske neće sudjelovati u radu zajedničkih organa, podrazumijeva da se niti jedna odluka tih organa ne može donijeti uz protivljenje hrvatskih predstavnika. To je odlika donošenja političkih i pravnih odluka suverenih (i neovisnih) država, kada za zajedničke odluke pridržavaju pravo veta. Već je federalni Ustav 1974 u srbijanskim političkim krugovima kritiziran kao konfederalni, uz argument da načelo dogovaranja i usuglašavanja promovirano tadašnjim ustavnopravnim poretkom ne odgovara federalnom ustroju zajedničke države, pa i njenom nazivu (Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija).
Usponom Miloševićeva režima u Srbiji odnosi u federaciji su se bitno promijenili.

4.8. Podrobnije ćemo analizirati akte od 25. lipnja.

4.8.1. Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske

a) U preambuli Ustavne odluke se izražava spremnost Republike Hrvatske da se s drugim republikama dotadašnje SFRJ sporazumijeva kao „samostalna i neovisna država“. Neovisnost je, dakle, izrijekom spomenuta kao opis sadašnjega ili željenog stanja, a za SFRJ je upotrijebljen naziv „dosadašnja“, što znači da joj se odriče postojanje u dotadašnjem obliku;

b) U Ustavnoj odluci od 25. lipnja se spominje da se počinje ishoditi međunarodno priznanje. Do priznanja ne može doći ako država nije neovisna: organi vlasti u Hrvatskoj su smatrali da je neovisnost praktički ostvarena.

c) Međunarodni ugovori koji su obvezivali SFRJ primjenjivat će se u Hrvatskoj jedino „ako nisu u suprotnosti s Ustavom i pravnim poretkom ove države, i to na temelju odredaba međunarodnoga prava o sukcesiji država u pogledu ugovora“. Odredbe međunarodnoga prava o sukcesiji država se mogu primjenjivati ako je sukcesija stvarno i nastupila; tvorci Ustavne odluke su očito smatrali da je datum sukcesije tom odlukom i nastupio;

d) „Na području Republike Hrvatske vrijede samo oni zakoni koje je donio Sabor Republike Hrvatske, a do okončanja razdruživanja i savezni propisi koji nisu stavljeni izvan snage“. Tijekom razdruživanja vrijede samo oni savezni propisi koje želi hrvatski Sabor;

e) Republika Hrvatska „preuzima sva prava i obveze“ koji su ustavima (hrvatskim i saveznim) bili preneseni na tijela SFRJ (t. IV, st. 2. Ustavne odluke). Ona suverena prava koja su bila prenesena na federaciju, od sada preuzima Republika Hrvatska: ostvaruje, znači, punu suverenost. Postaje međunarodni pravni subjekt, jer stječe punu pravnu (i djelatnu) sposobnost.

4.8.2. Deklaracija o proglašenju suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske

a) U t. I. st. 1. je napisano da je hrvatski narod sačuvao samosvijest o „pravu na samobitnost i neovisnost u samostalnoj i suverenoj državi Hrvatskoj“. Ovom Deklaracijom, dakle, narod u samostalnoj i suverenoj državi Hrvatskoj ostvaruje upravo „pravo na neovisnost“.

b) U t. II. st. 2. piše da je referendum od 19. svibnja 1991. bio „za suverenost, neovisnost i samostalnost u odnosu na druge republike SFRJ i ostale susjedne države“. Referendum, kojim je očitovana volja državljana Republike Hrvatske je, među ostalim, bio o neovisnosti države, a volja građana se ispunjava aktima od 25. lipnja;

c) U t. III. st. 4. Republika Hrvatska jamči da će „izvršavati sva prava i obveze kao pravni sljednik dosadašnje SFRJ u dijelu koji se odnosi na Republiku Hrvatsku“. Prava i obveze, dakle, s federacije prelaze na Republiku Hrvatsku u opsegu koji se tiče ove države. Radi se o sukcesiji, koja je po piscima Deklaracije nastupila 25. lipnja.

d) U st. IV. t. 2. piše da Republika Hrvatska „mijenja svoj položaj i državnopravni odnos spram SFRJ, pristajući na sudjelovanje u pojedinim njezinim institucijama i službama od zajedničkog interesa u funkciji razdruživanja“. Sudjelovanje u nekim institucijama je ograničeno na funkciju razdruživanja, o svim pitanjima koja „u ovom trenutku ne mogu biti riješena, kao što su položaj JNA, savezna diplomacija, razdioba zajedničkih prava i obveza“ (st. IV. t. 7.). Otvoren je, dakle, postupak razdruživanja u službama koje su do tada bile zajedničke, što je, u stabilnijim prilikama, dugotrajniji proces. Taj proces je osobito nužan i za razdiobu zajedničkih prava i obveza. Ova vezanost Republike Hrvatske za neke zajedničke službe u procesu razdruživanja joj ne odriče postojanje kao neovisne države. Nalik je, već smo naveli, modelu saveza država.

e) Prema st. IV. t. 4 „proglašenjem Ustavne odluke o osamostaljenju ostvarene su pretpostavke za priznavanje Republike Hrvatske kao međunarodnopravnog subjekta“. Tvorci Deklaracije su smatrali da je s datumom 25. lipnja proglašena neovisnost države, i da je nastupila međunarodnopravna osobnost, odnosno subjektivitet koju trebaju potvrditi druge države.

f) Prema st. IV. t. 8. „savezna tijela ne mogu djelovati na teritoriju Republike Hrvatske, osim ako to Vlada Republike Hrvatske za pojedini slučaj privremeno ne odobri“. Odriču se suverena prava federaciji na području Hrvatske, čime ona stječe puni suverenitet.

g) Prema st. V. „Republika Hrvatska priznaje puni suverenitet i međunarodnopravni subjektivitet novim državama koje nastaju razdruživanjem SFRJ“. Ovim stavkom se utvrđuje da je nastao proces razdruživanja SFRJ i da ujedno nastaju nove države. Hrvatska novim državama načelno priznaje međunarodnopravni subjektivitet, što ne može ako i sama nije međunarodnopravni subjekt.

4.9. Pitanje o datumu stjecanja međunarodnopravne osobnosti Republike Hrvatske ovisi o datumu efektivnosti vlasti. Dakle, ovisno o tome kada su vlasti Republike Hrvatske počele uživati puni suverenitet, ovisi nastanak te države kao međunarodnopravnog subjekta.
U Mišljenju br. 1 Arbitražne komisije Konferencije o Jugoslaviji istaknuto je da odgovor na pitanje jesu li akti proglašenja suverenosti i samostalnosti Slovenije i Hrvatske zakoniti ili ne ovisi o načelima međunarodnog prava koja služe za određenje uvjeta na temelju kojih neka cjelina čini državu. Također „postojanje ili nestanak države je pitanje činjenica, a učinci priznanja od drugih država čisto su deklaratorni.“
Nema podataka o tome da su u razdoblju od 25. lipnja do 7. srpnja 1991. organi druge države (bivše federacije ili drugih republika) provodili svoje odluke ili volju na području Republike Hrvatske. Čini se da je činjenično Hrvatska uživala punu suverenost, s tim i neovisnost. Bitan izuzetak su ofenzivne i intenzivne vojne operacije JNA (kao pomoć srpskim pobunjenicima, s ciljem komadanja Hrvatske). One su bile nelegalne – protivne volji hrvatskih vlasti i međunarodnom pravu. Zato tadašnja faktička nepotpunost ostvarivanja vlasti regularnih organa Hrvatske na teritoriju čitave države, u smislu nedostatka pune efektivnosti, nije dobila međunarodnopravni učinak. Hrvatskoj, kada je priznata, priznat je i teritorijalni integritet, pa su nelegalne i akcije njegova narušenja.
Akcije JNA u službi Srbije, stoga i same Srbije, su značile agresiju, u međunarodnopravnom smislu.

4.10. „Agresija je upotreba oružane sile od neke države protiv suverenosti, teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti neke druge države ili upotreba oružane sile koja je na bilo koji drugi način nespojiva s Poveljom Ujedinjenih naroda, kao što to proizlazi iz ove definicije.“

Nastankom Republike Hrvatske kao subjekta međunarodnoga prava na odnos između nje i federalnih organa je počelo djelovati međunarodno pravo, pa se aktivirala i pravna odgovornost Ujedinjenih naroda u sprječavanju sukoba koji ugrožavaju ili mogu ugroziti međunarodni mir. Jednako tako, povučemo li paralelu između statusa Hrvatske u razdoblju od 25. lipnja do 7. srpnja 1991. i statusa država koje su se tijekom povijesti nalazile u konfederalnom ustroju, među temeljnim pravnim pravilima ćemo pronaći zabranu upotrebe oružane sile na državu članicu.
JNA je bila vojna sila koja je u navedenom razdoblju primala i izvršavala naredbe samo od članova Predsjedništva SFRJ koji su bili iz Srbije, Crne Gore i Vojvodine, te od protupravno izabranog predstavnika Kosova. Ove prve države (Srbija s autonomnim pokrajinama i Crna Gora) su, dakle, odgovorne za tadašnju upotrebu oružane sile protiv Slovenije i Hrvatske.
O pitanju je li Republika Hrvatska bila subjekt međunarodnog prava u razdoblju 25. lipnja – 7. srpnja 1991. ovisi i pitanje je li masovna invazija tenkova JNA u Baranji u tom razdoblju označila unutarnji (građanski) sukob, ili agresiju u međunarodnopravnom smislu.
Oružane akcije JNA na hrvatskom teritoriju nakon 8. listopada nesumnjivo pripadaju međunarodnom oružanom sukobu.

4.11. Može li se ustvrditi da je Brijunskom deklaracijom Republika Hrvatska prestala postojati kao međunarodnopravni subjekt, i da se vratila se u okvire federacije na 3 mjeseca?
Pitanje nestanka države je pitanje činjenica, kao i kod nastanka države. Prema nekim mišljenjima je hrvatska vlast formalnopravno prestala biti potpuno suverena: najvišu vlast, njen dio, su opet preuzeli savezni organi.



5. Teza IV: Republika Hrvatska je međunarodnopravnu osobnost
stekla 8. listopada 1991.


5.1. Svrha Brijunske deklaracije u Hrvatskoj nije ostvarena, sukobi su eskalirali. Odgoda primjene neovisnosti (prema nekima i povratak u okvire federacije) nije donijela željeni mir. Zato je Sabor, odmah po isteku tromjesečne odgode primjene državnopravnih akata od 25. lipnja, proglasio potpunu samostalnost Republike Hrvatske, raskidajući sve državnopravne sveze na temelju kojih je zajedno sa ostalim republikama i pokrajinama tvorila dotadašnju SFRJ.

5.2. Saborska Odluka od 8. listopada 1991. glasi:
U skladu sa neotuđivim pravom Republike Hrvatske na samoodređenje,
- polazeći od volje građana Republike Hrvatske iskazane na referendumu od 19. svibnja 1991. godine,
- polazeći od Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske i Deklaracije o uspostavi samostalne i suverene Republike Hrvatske, koju je Sabor Republike Hrvatske donio na sjednici od 25. lipnja 1991. godine,
- utvrđujući da je tromjesečni rok o odgodi primjene Ustavne odluke koji je određen Brijunskom deklaracijom istekao 7. listopada 1991. godine,
- utvrđujući da su u roku utvrđenom Brijunskom deklaracijom pojačane agresivne akcije, tzv. JNA i srpskih terorista, na gradove i sela, da su bezobzirno uništavane bolnice, škole, crkve, kulturni spomenici i drugi civilni objekti, što je kulminiralo čak napadanjem i bombardiranjem povijesne jezgre Zagreba pri čemu su oštećene i zgrade Rezidencije Predsjednika Republike, Vlade i Hrvatskog sabora u vrijeme zasjedanja, sa pokušajem atentata na Predsjednika Republike,
- utvrđujući da Jugoslavija kao državna zajednica više ne postoji, Sabor Republike Hrvatske na zajedničkoj sjednici svih vijeća održanoj 8. listopada 1991. godine, donosi
ODLUKU
1. Republika Hrvatska od dana 8. listopada 1991. godine raskida državno-pravne sveze na temelju kojih je zajedno sa ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ,
2. Republika Hrvatska odriče legitimitet i legalitet svim tijelima dosadašnje federacije - SFRJ,
3. Republika Hrvatska ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije - SFRJ,
4. Republika Hrvatska priznaje samostalnost i suverenost ostalih republika bivše SFRJ, na temelju načela uzajamnosti i spremna je s onim republikama s kojima nije u oružanom sukobu uspostaviti, održavati i razvijati prijateljske, političke, gospodarske, kulturne i druge odnose,
5. Republika Hrvatska kao suverena i samostalna država, jamčeći i osiguravajući temeljna prava čovjeka i nacionalnih manjina, zajamčenih izričito Općom deklaracijom Ujedinjenih naroda, Završnim aktom Helsinške konferencije, dokumentima KESS-a i Pariškom poveljom u sklopu europskih integracijskih tijekova, pripravna je ulaziti u međudržavne i međuregionalne asocijacije s drugim demokratskim državama,
6. Republika Hrvatska nastavit će postupak utvrđivanja međusobnih prava i obveza u odnosu na ostale republike bivše SFRJ i u odnosu na bivšu federaciju,
7. Ova odluka stupa na snagu u trenutku njezina donošenja.

5.3. Neki pisci smatraju 8. listopada datumom stjecanja hrvatske neovisnosti. Temeljni argument za negiranje postignuća neovisnosti u ranijem razdoblju, osim veza (stvarnih ili hipotetskih ) s onim što je tada privremeno još bilo preostalo od države prethodnice, je Mišljenje Arbitražne komisije br. 11 od 16. srpnja 1993. o određivanju datuma sukcesije za svaku državu sljednicu bivše SFRJ:
„...glede Republike Hrvatske i Republike Slovenije...obje su proglasile svoju neovisnost 25. lipnja 1991., potom su u primjeni odredaba Brijunske deklaracije od 7. srpnja 1991. za tri mjeseca suspendirale te deklaracije o neovisnosti. U skladu s njome učinak te suspenzije prestao je 8. listopada 1991. Toga su dana te dvije republike konačno prekinule sve svoje veze s organima SFRJ i stekle su u smislu međunarodnoga prava kvalitete suverenih država. Za njih je 8. listopada 1991. datum sukcesije država.“

5.4.1. Iz ovoga Mišljenja Arbitražne komisije se može zaključiti:
a) Komisija prihvaća da je Hrvatska (i Slovenija) 25. lipnja proglasila neovisnost;
b) kvalitete suverenih država u smislu međunarodnoga prava te su države stekle tek 8. listopada; zato je taj datum i datum sukcesije.
Uspoređujući točke a) i b), te druga mišljenja Arbitražne komisije, može se zaključiti:
(a) činjenicu što u aktima 25. lipnja nije izrijekom spomenuta neovisnost (a po nekim autorima je to jedan od temeljnih dokaza o odsustvu neovisnosti) Komisija je zanemarila, jer se u ovom Mišljenju izrijekom navodi da je toga datuma proglašena upravo neovisnost;
(b) kvalitetu suverene države u smislu međunarodnoga prava Hrvatska je stekla 8. listopada. Postojanje države, u međunarodnopravnom smislu, ovisi o činjenicama, a to je efektivna vlast nad određenim teritorijem i stanovništvom. Postojanje efektivne (neovisne) vlasti hrvatskih državnih organa na teritoriju Republike Hrvatske u razdoblju 25. lipnja – 7. srpnja Komisija je ignorirala, smatrala irelevantnim, prekratkim da bi se priznao učinak, ili netočnim. Može se izvesti zaključak da je, unatoč proklamiranoj neovisnosti, po mišljenju Komisije ostala stvarna ovisnost Hrvatske o federalnim organima.

5.4.2. U Mišljenju br. 11. Arbitražne komisije je upotrijebljena sintagma „kvalitet suverene države u smislu međunarodnoga prava“, koji je Republika Hrvatske stekla, po tom mišljenju, 8. listopada 1991. Zašto nije upotrijebljen izraz „subjekt međunarodnoga prava“?
Valja utvrditi razliku između pojmova:
- stjecanje kvalitete suverene države u smislu međunarodnoga prava,
- stjecanje kvalitete suverene države,
- stjecanje međunarodnopravnog subjektiviteta države,
- sukcesija države.
Ovi se pojmovi često susreću u istim prilikama i dolazi do njihova preklapanja, pa se ponekad koriste kao sinonimi. Naprotiv, značenje im nije jednako, strogo se razlikuju.
U hrvatskoj pravnoj literaturi se pojam subjekta međunarodnog prava definira kao „svatko tko je po odredbama toga prava nositelj prava i dužnosti, djeluje izravno po pravilima toga prava i izravno je podvrgnut međunarodnom pravnom poretku “, ili kao „svatko tko u međunarodnom pravnom poretku ima pravnu i djelatnu sposobnost “. Prof. Degan, međutim, dalje definira pravnu sposobnost kao onu koja se „očituje u tome da subjekt toga prava može biti (podcrtao D. R.) nositeljem prava i obveza“, a djelatna sposobnost podrazumijeva „sposobnost subjekta međunarodnog prava da može (podcrtao D. R.) samostalno isticati svoje zahtjeve preme drugim subjektima, sklapati međunarodne ugovore i druge pravne poslove, te općenito sudjelovati u stvaranju i izmjeni normi općega i partikularnoga međunarodnog prava“ .
Za našu raspravu je zanimljivo da se pravna sposobnost očituje u tome da subjekt može biti nositeljem prava i obveza, a ne da jest nositelj prava i obveza, te da je jednako definirana djelatna sposobnost - kao mogućnost sudjelovanja u stvaranju i izmjeni međunarodnopravnih normi.
Razlika između hipotetske mogućnosti i stvarnog ostvarivanja prava i obveza, te mogućnosti ostvarivanja pravnih poslova i njihovog realnog sklapanja – i sudjelovanja u međunarodnom običajnom procesu – je u prihvaćenosti neke države od strane međunarodne zajednice, odnosno u njenom međunarodnom priznanju. Ovako sročene definicije pogoduju deklaratornoj teoriji o učincima priznanja, jer pravnu i djelatnu sposobnost (međunarodnopravni subjektivitet) imaju one države koje ih mogu ostvarivati već hipotetski, a ne one koje ih praktički ostvaruju tek od trenutka međunarodnog priznanja.
Pravna sposobnost se može steći neovisno o praktičnoj sposobnosti ostvarivanja pojedinih prava iz snopa suverenih prava.
Znanstvenici manje utjecajnih država mahom podupiru deklaratornu teoriju o učincima priznanja, jer tako dosljedno interpretiraju načelo pravne jednakosti država, dok teorija i praksa u nekim većim državama naginje podupiranju konstitutivne teorije. Realnost je, čini se, u ispreplitanju oba učinka priznanja.


5.4.3. Razlika između pojmova suverena država i suverena država u smislu međunarodnoga prava može biti dvojaka:

a) suverena država u smislu međunarodnoga prava može biti ona koja je međunarodno
priznata;
b) to može biti ona koja udovoljava dodatnim uvjetima za postojanje države
(uz postojanje teritorija, stanovništva i neovisne vlasti država treba biti podvrgnuta
međunarodnopravnom poretku, djeluje po pravilima toga prava).

U povijesti je bilo više primjera država koje nisu zaživjele u međunarodnoj zajednici: kao cjelina su bile odbačene ili nepriznate, ili se njihov nastanak protivio temeljnim načelima međunarodnoga prava. To su bile suverene države, ali ne u smislu međunarodnoga prava.
U primjeru Republike Hrvatske se njen nastanak, kao države i kao države u smislu međunarodnoga prava, preklapa.

5.4.4. Pravna sposobnost je biti (ili moći biti) nositeljem prava i dužnosti, a sukcesija je preuzimanje prava i dužnosti glede nekoga teritorija, i stanovništva, od države prethodnice na državu sljednicu. Država koja u potpunosti nastaje na dijelu teritorija države prethodnice, kao što je slučaj sa Republikom Hrvatskom, u cjelini preuzima sva prava i dužnosti glede toga teritorija i stanovništva. Ta prava i dužnosti su iz okvira prethodnih nadležnosti federacije kao cjeline, jer je izvjesna prava i dužnosti država sljednica (u našem primjeru Hrvatska) uživala i ranije kao federalna jedinica. Bez stjecanja upravo ovih novih prava i dužnosti nema ni stjecanja međunarodnopravnog subjektiviteta.
Republika Hrvatska je zato postala nositeljica prava i dužnosti iz okvira međunarodnoga pravnog poretka onoga trenutka kada su prava i dužnosti sa države prethodnice prešla na nju. Stjecanje pravne sposobnosti Hrvatske se, dakle, poklapa sa datumom sukcesije.

5.4.5. U razdoblju nastanka oružanog sukoba na području Republike Hrvatske su pravila međunarodnog prava u oružanim sukobima djelovala i na njenom području: dio prava i dužnosti iz okvira međunarodnog prava se ostvarivao i u razdoblju od 7. srpnja do 8. listopada, kada se prema nekim mišljenjima Republika Hrvatska vratila u status federalne jedinice. Prema ovim gledištima prava i dužnosti iz okvira međunarodnog prava Republika Hrvatska nije uživala u punom opsegu, ostala prava i dužnosti - osim prava i dužnosti iz oblasti ratnog i humanitarnog prava - se nisu primjenjivala. Zbog nedostatka pune pravne i djelatne sposobnosti nije bila subjekt međunarodnoga prava.
Neke države mogu biti subjekti međunarodnoga prava a da praktički, realno ne uživaju punu pravnu i djelatnu sposobnost. To mogu biti, primjerice, privremeno nepriznate države. Tu se radi o nemogućnosti uživanja pune pravne i djelatne sposobnosti prema određenom krugu država, a ne prema vrsti prava i pravnih poslova.

5.4.6. Na kraju valja analizirati i pojam sukcesije države, jer je Mišljenjem br. 11 Arbitražne komisije 8. listopada priznat datumom sukcesije država za Republiku Hrvatsku.

„Sukcesija kao ustanova međunarodnog prava jest ulaženje neke države u pravne odnose druge države, koje je posljedica osnivanja ili proširenja vlasti, odnosno uspostave suverenosti te države na području koje je dotada pripadalo drugoj državi. Riječ je, dakle, o problemu preuzimanja od strane države sljednice prava i obveza države prednice glede niza pitanja vezanih uz to područje.“
„Sukcesija država je zamjena jedne države drugom glede odgovornosti za međunarodne odnose nekog područja, odnosno stanje nastalo teritorijalnim promjenama na nekom području.“
Naziv je „od succedere – ići pod, doći na čije mjesto, zamijeniti koga, ići za kim, slijediti. Naziv je za skup pravnih pitanja i rješenja vezanih uz prijelaz nekog državnog područja (cijelog ili samo dijela) jedne države pod vlast druge države.“
Kod sukcesije se „postavlja pitanje da li uopće, odnosno u kojoj mjeri država sljednik ulazi u prava i dužnosti države prednika“.

Arbitražna komisija je, dakle, utvrdila 8. listopada 1991. datumom kada su državni organi Republike Hrvatske u potpunosti započeli preuzimati prava i obveze u pogledu njenog teritorija i stanovništva.
Sposobnost stjecanja prava i obveza se naziva pravna sposobnost: prema ovom Mišljenju Komisije, Republika Hrvatska je toga datuma stekla pravnu i djelatnu sposobnost, što znači i status subjekta međunarodnog prava.

5.4.7. Stjecanjem neovisnosti Hrvatska je stekla, uz temeljna, i druga prava neovisnih država - subjekata međunarodnoga prava - kao što je pravo na sukcesiju nakon raspada prijašnje države SFR Jugoslavije. Suverenitet i neovisnost su trajna stanja, ostvaruju se ipso iure i ipso facto od trenutka proglašenja neovisne države, a pravo ostvarivanja sukcesije može se započeti ostvarivati nakon stjecanja međunarodnopravnog subjektiviteta, protekom određenog vremena.



6. Teza V: Republika Hrvatska je postajala subjektom međunarodnoga prava
dvaput, 25. lipnja i 8. listopada 1991.


6.1. U slučaju Republike Hrvatske su stjecanje kvalitete suverene države, stjecanje kvalitete suverene države u smislu međunarodnoga prava, stjecanje međunarodnopravnog subjektiviteta države i sukcesija države - nastali istoga datuma. Bolje rečeno – istih datuma, jer su prema ovoj tezi nastali dvaput, oba puta u cijelosti.

6.2. Tako bi bilo ispravnije da je Arbitražna komisija za datum 8. listopada 1991. upotrijebila termin konačna sukcesija. Datum 25. lipnja se trebao nazvati prvotni datum sukcesije, zatim je 7. srpnja novi (drugi) datum sukcesije (povratak na prethodno stanje, povratak je sukcesije s Republike Hrvatske na federalne organe), i treći, konačni, je 8. listopada.
Oba datuma, 25. lipnja i 8. listopada je nastala međunarodna pravna osobnost Republike Hrvatske.
Taj zaključak, premda uvjerljiv, za posljedicu ima vrlo komplicirane učinke.

6.3. Republika Hrvatska je s datumom 8. listopada nedvojbeno postala, a prema nekim mišljenjima već i bila međunarodnopravni subjekt.
Danas se u Republici Hrvatskoj ovi datumi obilježavaju kao državni praznici - 8. listopada je Dan neovisnosti, a 25. lipnja Dan državnosti, što znači da je u Hrvatskoj službeno stajalište o 25. lipnja kao datumu kada nije postignuta neovisnost, time i status subjekta međunarodnog prava.


7. Teza V: Republika Hrvatska je postala subjektom međunarodnoga prava
25. lipnja 1991., i taj status je neprekinut i konačan


7.1. Prema ovoj, posljednjoj tezi Hrvatska je kao subjekt međunarodnoga prava nastala 25. lipnja 1991. i nije faktički izgubila efektivnost svojih vlasti ni nakon 7. srpnja.
Međunarodno pravo se isključivo zanima za efektivnost vlasti: puna efektivnost vlasti hrvatskih državnih organa je, vidjeli smo, započela s datumom 25. lipnja. Je li dio efektivnosti (u okviru dijela nadležnosti) s datumom 7. srpnja prešao na federalne organe? Ako nije, Hrvatska je nastavila postojati sa statusom subjekta međunarodnog prava, nije izgubila punu pravnu i djelatnu sposobnost.
Efektivnost vlasti saveznih organa, u dijelu vlastite nadležnosti, je za navedeno razdoblje vrlo upitna.
Federalni, zajednički organi su se u razdoblju od 7. srpnja do 8. listopada 1991. nalazili u konfuznim i kaotičnim prilikama države u raspadu. Oni su bili nedjelotvorni, rascijepljeni s obzirom na nacionalnost predstavnika, a prilike u saveznim vlastima su bile gotovo anarhične.
Ono što se zapravo provodilo pod krinkom volje ostataka još uvijek zajedničke države je upotreba oružane sile (djelovanje JNA), pod vodstvom Srbije i Crne Gore: „Ulogu glavnog napadača sve otvorenije i više preuzima JNA...“
Da se s nekim državama, članicama bivše SFRJ, Hrvatska nalazila u oružanom sukobu, izrijekom je potvrđeno i saborskom Odlukom od 8. listopada, točkom 4.
O anarhičnim prilikama toga vremena svjedoči i podatak da je naredbu predsjednika Predsjedništva SFRJ Stjepana Mesića od 11. rujna da se JNA povuče u vojarne armijsko vodstvo javno odbilo.
Početkom listopada Stjepan Mesić je boravio u Zagrebu, i premda je formalno i dalje bio Predsjednik Predsjedništva SFRJ, sklanjao se od napada i atentata JNA, vojske kojoj je bio vrhovni zapovjednik.

7.2. Zastupnici teze o kontinuitetu suverenosti i samostalnosti, pa i neovisnosti Republike Hrvatske, ističu važnu činjenicu: hrvatski Sabor nikada nije donio odluku o odgodi primjene suverenosti i samostalnosti, proglašenih 25. lipnja. Brijunsku deklaraciju je prihvatio Predsjednik Republike, ne i Sabor. Jedino je Sabor ovlašten donositi odluke kojima će odgoditi primjenu svojih odluka, štoviše, radi se o Ustavnoj odluci. Saborsku Ustavnu odluku, prema tome, Predsjednik nije bio ovlašten mijenjati, ukidati ili odgađati primjenu pojedinih dijelova. U svakom slučaju, da bi obveza bila valjana, Sabor ju je trebao potvrditi.
Predsjednik Republike je, prihvaćanjem Brijunske deklaracije, stvorio međunarodnopravnu obvezu Republike Hrvatske, ali gledano iz kuta internoga pravnog poretka, Odluka o suverenosti i samostalnosti je ostala neokrnjena i u punoj primjeni.
Čak i usvajanjem Brijunske deklaracije Odluka je ostala na snazi, jedino privremeno izvan primjene, što bitno ne mijenja ostvarenost punog suvereniteta.
Ambivalentost ove pravne situacije je dobro poznata pravnoj teoriji: radi se o odnosu između međunarodnog i unutarnjeg prava. Kako se za pojam subjekta međunarodnoga prava primjenjuju kriteriji upravo međunarodnoga prava, ne treba dvojiti o davanju prednosti argumentima o postojanju pravne obveze.

7.3. Vidjeli smo, međunarodnopravni subjektivitet Republike Hrvatske, suverenost i neovisnost su nastali 25. lipnja 1991. Uvjerljivost teza o kontinuitetu, odnosno diskontinuitetu učinaka državnopravnih akata donesenih toga datuma ovisi o interpretaciji učinaka Brijunske deklaracije.



7.3.1. Je li unatoč Brijunskoj deklaraciji sačuvana međunarodnopravna osobnost
Republike Hrvatske?


7.3.1.1. Afirmativno gledište



7.3.1.1.1. Prema nekim mišljenjima Brijunskom deklaracijom su državnopravni akti o neovisnosti koje je uvojio Sabor 25. lipnja suspendirani, pa je tako u Hrvatskoj suspendirano, odgođeno uživanje pune suverenosti i samostalnosti, a Republika Hrvatska se vratila u status federalne jedinice SFRJ.
Ova teza se zasniva na pogrešnoj pretpostavci da je suspendirana neovisnost, a ne primjena akata o tome.
Brijunska deklaracija nije imala retroaktivno djelovanje – proglašenje neovisnosti od 25. lipnja nije dovedeno u pitanje. Niti jednim dijelom te deklaracije, niti kojim drugim aktom kojeg je usvojio hrvatski Sabor – a samo je to tijelo bilo ovlašteno donositi o tome odluke – se nije zašlo u suštinu i poništilo odluku o neovisnosti. Ona je i dalje ostala na snazi, stoga postoji kontinuitet njenog učinka i u razdoblju nakon 7. srpnja, nakon usvajanja Brijunske deklaracije.
Kao i drugi pravni akti u kojima to nije izričito naglašeno, ili su sasvim specifične prirode, djelovanje Brijunske deklaracije je ex nunc, od datuma njenog donošenja, i to na primjenjivanje akata od 25. lipnja.
Zaustavljen je proces razdruživanja, a polazišne osnove toga procesa (državnopravni položaj Hrvatske) su sačuvane – proklamirana neovisnost je ostala na snazi.
Državnopravnim aktima od 25. lipnja je proglašena trenutačna suverenost i samostalnost, i te su pravne činjenice (kao i neovisnost) nastupile odmah - toga datuma i konačno.
Uz ovo određivanje temelja državnopravnog statusa Hrvatske aktima od 25. lipnja je bio određen i čitav niz odnosa koji su tek trebali nastupiti, kao što je proces razdruživanja i u njemu utvrđivanje prava i obveza, a to su, naveli smo, dugotrajniji postupci. Brijunskom deklaracijom se mogla odgoditi jedino primjena tih postupaka. Brijunska deklaracija nije imala djelovanje ex tunc, na prošle i konačne činjenice i dovršen državnopravni status.


7.3.1.1.2. Povratak Republike Hrvatske u status federalne jedinice, a time i gubitak neovisnosti i međunarodnopravne osobnosti, se nije ostvario. O tome je trebala postojati izričita odluka - o poništavanju akata od 25. lipnja - ili odluka kojom bi se u bitnom zašlo u suštinu neovisnog državnopravnog položaja.


7.3.1.2. Negirajuće gledište


Zanimljivost povezana s pravnim domašajem Brijunske deklaracije, odnosno s kontinuitetom hrvatske suverenosti i neovisnosti je što je jednako uvjerljivo i sasvim oprečno tumačenje, da je suspenzijom primjene državnopravnih akata od 25. lipnja odgođena i primjena samog stanja neovisnosti. Neovisnost je trajno stanje, ne ovisi o trenutku formalnog proglašenja i uvijek može biti prekinuto, pa se prema ovom mišljenju učinak Brijunske deklaracije protegnuo na čitav status države, ne samo na proces razdruživanja. Hrvatska tako više nije bila ni potpuno suverena ni samostalna. Povratak je na prijašnje stanje, od 7. srpnja Hrvatska je ponovno federalna jedinica SFRJ.

Međunarodnopravna osobnost Republike Hrvatske, stečena 25. lipnja, stavljena je u stanje mirovanja. Prema radikalnijem gledištu je osobnost tada i nestala, da bi se ponovno uspostavila 8. listopada.



7.3.2.1. Posve je nejasno pravnoformalno stanje države u razdoblju 7. srpnja – 8. listopada . Takav dojam pojačava i nejasno realno, faktično stanje - jesu li savezni organi u sklopu svojih legalnih funkcija ostvarivali dio svojih nadležnosti na području Hrvatske? Savezni premijer je i nadalje ostao Hrvat Ante Marković (premda pristalica i u funkciji politike očuvanja Jugoslavije, federalističke), a Hrvatska je imala i svoga predstavnika Stjepana Mesića u Predsjedništvu SFRJ, i to kao predsjednika. Može li se reći da je Hrvatska sačuvala punu autonomiju odlučivanja, suverenitet, isključivost vlasti?
Je li efektivnost vlasti, odlučujući kriterij za postojanje međunarodnopravne osobnosti, u tom razdoblju pripadala isključivo Republici Hrvatskoj?
Ne valja, međutim, izgubiti iz vida i to da je čitavo novonastalo stanje tijekom i nakon usvajanja Brijunske deklaracije protupravno - posljedica je upotrebe oružane sile.

7.3.2.2. Ovom raspravom smo posao započeli, ne i završili: valja ga dovršiti iz kuta povijesti, kronološkom analizom događaja od 7. srpnja do 8. listopada. Ključni odgovor na pitanje o kontinuitetu pune međunarodnopravne osobnosti Republike Hrvatske nakon Brijunske deklaracije ne može se dati međunarodnopravnom analizom, nego povijesnopravnom, proučavanjem faktografije.



7.4. Brijunskom deklaracijom je odgođen proces razdruživanja, a Odlukom Sabora od
8. listopada je objavljen raskid svih državno-pravnih sveza
s ostalim republikama i pokrajinama


U prethodnim dijelovima rasprave smo analizirali učinak izostanka termina „neovisnost“ u državnopravnim aktima od 25. lipnja, te stvarni položaj Republike Hrvatske toga vremena u odnosu prema SFRJ, državi u raspadu. Naveli smo da je Republika Hrvatska kao neovisna država nastala 25. lipnja, premda nije raskinula sve veze sa saveznim tijelima.
Vjerujemo da je zadržavanje izvjesnih državnopravnih veza s ostalim republikama i pokrajinama bio istinski razlog za tezu Arbitražne komisije o datumu sukcesije 8. listopada. Konačan raskid tih veza je, po toj komisiji, bio uvjet za nastanak sukcesije i uspostavu kvalitete suverene države u međunarodnopravnom smislu. Prema našem mišljenju stvarna sukcesija se dogodila ranije, 25. lipnja, jer je već tada Hrvatska stekla puni suverenitet (iznimka su bila u ratu okupirana područja) i neovisnost. Tada je, smatramo, stekla i status subjekta međunarodnoga prava.
Pridruži nam se na Faceu Prati pravsthr na Twitteru Prati pravsthr preko RSSa
Webmail
Studiranje u Splitu - Rezultati studentskih anketa
Pravna klinika
SEELS
NISPA
IASIA