Institutional research projects

Nastavnici i suradnici Fakulteta sudjeluju u provedbi projektnih aktivnosti u okviru financijski odobrenih institucijskih projekata Sveučilišta u Splitu iz sredstava Nacionalnog plana oporavka i otpornosti (NPO) 2021.-2026. U četverogodišnjem razdoblju provest će se 3 institucijska projekta.

„Izazovi razvoja održivog pravnog okvira za gospodarstvo i društvenu zajednicu u kontekstu suvremenih AI digitalnih tehnologija“ (PRAVAIDGT)

Akronim projekta: PRAVAIDGT

Voditelj projekta: izv. prof. dr. sc. Ratko Brnabić

Članovi projektnog tima: izv. prof. dr. sc. Ratko Brnabić, izv. prof. dr. sc. Marko Ivkošić, prof. dr. sc. Žaklina Harašić, prof. dr. sc. Bosiljka Britvić Vetma, prof. dr. sc. Mirko Klarić, izv. prof. dr. sc. Zoran Šinković, doc. dr. sc. Marin Keršić, doc. dr. sc. Luka Pribisalić, Josip Lucijan Boban, mag. iur., Ante Šimun Majstorović, mag. iur., Petar Rašetina, mag. iur., Josip Tadić, mag. iur., prof. dr. sc. Mirela Mihić, prof. dr. sc. Zdravka Aljinović, Mario Dadić, Katarina Blažević Miše, mag. iur.

Opis projekta: Suvremene tehnologije mijenjaju gospodarstvo i društvo bez presedana, postavljajući izazove za pravne sustave širom svijeta. Digitalna transformacija generira nove situacije koje postojeći zakoni često ne pokrivaju adekvatno – od pravnog statusa podataka i algoritama, preko odgovornosti za štetu od AI sustava, do pitanja radnopravnog statusa radnika na digitalnim platformama. Pravna znanost stoga mora pronaći održiva rješenja koja će istovremeno štititi javni interes i omogućiti tehnološki razvoj. Hrvatska i EU već su prepoznale važnost usklađivanja pravnog okruženja s potrebama digitalnog doba. Primjerice, Hrvatska u svojoj Strategiji digitalne Hrvatske 2032 ističe stvaranje poticajnog regulatornog okruženja za tehnološki razvoj i inovacije te primjenu naprednih tehnologija u javnom i privatnom sektoru. Također, strategija naglašava da će se unaprjeđivati pravni okvir za moderno tržište rada i gospodarstvo budućnosti, čime se potvrđuje relevantnost ovog projekta za nacionalne prioritete. Na razini EU, digitalna tranzicija je jedan od stupova razvoja, uz Europski zeleni plan i druge inicijative. Europska komisija provodi ambiciozne regulative poput Opće uredbe o zaštiti podataka (GDPR) koja je 2018. postavila globalni standard privatnosti, te novijih akata – Zakona o digitalnim uslugama (DSA) i Zakona o digitalnim tržištima (DMA) (stupili na snagu 2022.) – radi suzbijanja nezakonitog sadržaja online i ograničavanja monopolske moći digitalnih platformi.

U pripremi je i prvi sveobuhvatni zakonski okvir za umjetnu inteligenciju: Europski akt o umjetnoj inteligenciji (AI Act), riznički usmjeren propis koji treba osigurati povjerenje korisnika, sigurnost i poštovanje temeljnih prava, a istodobno poticati inovacije. U proteklom desetljeću pravni okvir u Hrvatskoj i EU evoluirao je pod utjecajem digitalizacije: od e-uprave i digitalnog potpisa, preko kibernetičke sigurnosti, do zaštite podataka i prava na zaborav u online okruženju. Hrvatska je implementirala niz EU direktiva i uredbi, digitalizirala mnoge javne usluge te uvela e-Osobnu iskaznicu, e-Potpis i e-Pečat radi lakše elektroničke identifikacije i potpisa. Donesen je poseban Zakon o elektroničkoj upravi te noveliran Zakon o općem upravnom postupku (ZUP) kako bi se prilagodio digitalnim rješenjima (tzv. ZUP-IT).

Također, pravosudni sustav prošao je djelomičnu digitalizaciju (e-Spis sustav za upravljanje sudskim spisima, e-Komunikacija za dostavu pismena elektroničkim putem), uz pilot-projekte korištenja AI alata u sudstvu (npr. automatizirano razvrstavanje predmeta ili prediktivna analitika sudske prakse). Na području trgovačkog prava, posebnu pažnju privukao je razvoj financijskih tehnologija: fintech usluge, kriptovalute i blockchain inicirali su prilagodbe zakona o platnom prometu, sprečavanju pranja novca te razmatranja novih propisa o kriptoimovini. Kazneno pravo proširilo je definicije kaznenih djela na kibernetičke napade, računalne prijevare i digitalno nasilje, uz međunarodnu suradnju. Radno pravo također je reagiralo na trendove: formalizirano je pravo na privatnost radnika uz nadzor tehnologija, pravo na isključivanje (disconnect) izvan radnog vremena u nekim jurisdikcijama, te su započete reforme za zaštitu platformskih radnika. Europska komisija je predložila Direktivu o poboljšanju uvjeta rada na digitalnim platformama koja nastoji riješiti status lažno samozaposlenih i povećati transparentnost algoritamskog upravljanja radom, uz ljudski nadzor i pravo na prigovor automatiziranim odlukama.

Suvremene tehnologije, osobito umjetna inteligencija, digitalne platforme i automatizacija, duboko mijenjaju način na koji funkcioniraju gospodarstvo, tržište rada i javna uprava. Te promjene izazivaju značajne pravne i etičke dileme: od zaštite temeljnih prava i privatnosti, preko odgovornosti za odluke koje donose algoritmi, do zaštite radnika u novim oblicima rada. Postojeći pravni okviri često ne prate dinamiku tehnološkog razvoja, što stvara regulatorne praznine, pravnu nesigurnost i rizik od društvene neravnoteže. Svrha ovog istraživanja je sistemski analizirati kako pravni sustavi – s naglaskom na Hrvatsku i EU – mogu osigurati održive, prilagodljive i etički utemeljene odgovore na tehnološke izazove. Istraživanje povezuje pravnu znanost s društvenim i tehnološkim perspektivama kako bi se oblikovale konkretne preporuke za zakonodavne reforme, institucionalne promjene i javne politike. Opravdanost projekta dodatno je izražena u kontekstu strateških prioriteta EU i RH – digitalna transformacija, jačanje otpornosti pravnog sustava i promicanje ljudskih prava u digitalnom okruženju. Projekt pridonosi i razvoju društveno-humanističkih znanosti kroz interdisciplinarni pristup i angažman s dionicima iz prakse.

„Upravljanje migracijama - iskustva i perspektive“ (UMIP)

Akronim projekta: UMIP

Voditelj projekta: prof. dr. sc. Ines Medić

Članovi projektnog tima: prof. dr. sc. Ines Medić, prof. dr. sc. Željka Primorac, prof. dr. sc. Mirela Šarac, prof. dr. sc. Marija Boban, prof. dr. sc. Vilma Pezelj, prof. dr. sc. Nina Sirković, izv. prof. dr. sc. Blanka Mateša, izv. prof. dr. sc. Nina Mladinić, doc. dr. sc. Ranka Jeknić, doc. dr. sc. Antonija Krstulović Dragičević, doc. dr. sc. Tonči Prodan, dr. sc. Tania Žuvela Blažević, dr. sc. Blanka Čop, Mirna Dajak, mag. iur., Nikolina Tomaš, mag. iur., Jelena Bućan, univ.mag.rel.int., Mira Braović Plavša.

Opis projekta: Upravljanje migracijama jedno je od najaktualnijih i najkompleksnijih područja suvremenih društvenih znanosti i javnih politika, osobito u kontekstu Europske unije i Republike Hrvatske. Dosadašnja istraživanja u Hrvatskoj uglavnom su se fokusirala na filozofsko-političke aspekte migracijske politike, posebice na pitanja državnog suvereniteta i ljudskih prava. Ipak, takav pristup obuhvaća samo dio složenog fenomena migracija. Migracijsko upravljanje ne uključuje samo migracijske politike koje se usmjeravaju na vidljive rezultate, nego i elemente povezane s procesima donošenja odluka i njihovom provedbom. Upravljanje migracijama sastoji se od tri ključna elementa: norme i pravila (koji mogu biti obvezujući ili neobvezujući na različitim razinama – nadnacionalnoj, nacionalnoj, subnacionalnoj), akteri i institucionalni mehanizmi, te procesi donošenja odluka i upravljanja (formalni i neformalni), koji se odvijaju na različitim upravljačkim razinama. Različite kategorije migracija – radne (visokokvalificirane, niskokvalificirane, privremene), obiteljske, studijske, status izbjeglice i međunarodne zaštite te ilegalne migracije – regulirane su na različite načine i uključuju različite aktere i institucije, što dodatno komplicira upravljanje. Politike se kreću od mjera integracije do olakšavanja pristupa tržištu rada. Trenutno stanje u upravljanju migracijama u EU i RH karakterizira višeslojna i dinamična struktura.

S pravnog aspekta, Europska unija nastoji uspostaviti jedinstveni i koherentan normativni okvir, pri čemu je 2024. godine usvojen pakt o migracijama i azilu, kojim se pokušava uspostaviti ravnoteža između solidarnosti i odgovornosti među državama članicama. Međutim, implementacija tog pakta nailazi na značajne prepreke, uključujući različite nacionalne pravne prakse, političke stavove te razinu institucionalnih kapaciteta. U hrvatskom kontekstu, pravni okvir uglavnom je usklađen s pravnom stečevinom EU, no izazovi ostaju u dosljednoj provedbi i zaštiti temeljnih prava migranata i tražitelja azila. Sa sociološkog aspekta, migracije u Hrvatskoj i EU izazivaju kompleksne društvene reakcije.

S jedne strane, prisutna je potreba za radnom snagom, osobito u demografski pogođenim državama članicama i (sub)regijama. S druge strane, prisutan je porast antimigrantskih stavova, što se dodatno pojačava u kriznim vremenima (npr. tijekom pandemije, ratova, ekonomskih nestabilnosti). U Hrvatskoj su izazovi integracije i društvene inkluzije osobito izraženi, uz nedostatak sustavne međusektorske koordinacije i ciljanih integracijskih mjera. U filološkoj dimenziji, migracije se analiziraju u kontekstu međukulturalne komunikacije i razvijanja komunikacijskih kompetencija migranata kao nužnih, iako ne i dovoljnih preduvjeta za unaprjeđivanje različitih kulturnih identiteta u život jedne zajednice. Osim toga, analizira se važnost i nužnost usvajanja pragmatičkih normi jezika zemlje u kojoj se migranti nalaze, poteškoća s kojima se susreću, kao i mogućih rješenja za što kvalitetniji suživot na nacionalnoj razini. U politološkoj dimenziji, migracije se analiziraju u kontekstu političkih, diplomatskih i sigurnosnih dimenzija migracijskih kretanja, s naglaskom na utjecaj politika na regionalnu stabilnost, odnose unutar EU i prema trećim zemljama.

U sigurnosnoj dimenziji, EU i RH pristupaju migracijama sve više kroz prizmu granične kontrole i upravljanja rizicima. Fokus se stavlja na sprječavanje neregularnih migracija i suzbijanje trgovine ljudima, što je rezultiralo jačanjem agencija poput Frontexa te razvojem sofisticiranih sustava nadzora granica. No, takav sigurnosno dominantan pristup često izaziva zabrinutost zbog mogućih kršenja ljudskih prava i neadekvatne zaštite ranjivih skupina. U komunikacijsko-informacijskoj dimenziji, značajnu ulogu imaju mediji i društvene mreže, koji oblikuju percepcije javnosti o migracijama. U Hrvatskoj i EU često se bilježi senzacionalistički i sigurnosno obojen diskurs koji migrante prikazuje kao prijetnju, što utječe na javne politike i društvenu koheziju. S druge strane, izostaje dovoljno strateško komuniciranje institucija i stručnjaka, usmjereno na informiranje javnosti o stvarnim migracijskim tokovima, pravima migranata i mogućnostima integracije.

S obzirom na Pakt o migracijama i azilu (2024) te postojeće izazove u njegovoj implementaciji, nužno je razviti bolje razumijevanje i praćenje zakonodavstva, institucija, aktera i procesa upravljanja migracijama na nacionalnoj razini. Europska unija sve više razvija digitalne alate za evidenciju, obradu i razmjenu podataka o migrantima (npr. Eurodac, EES, ETIAS), no postavlja se pitanje ravnoteže između učinkovitosti upravljanja i zaštite osobnih podataka te osnovnih prava. Svrha ovog projekta jest sveobuhvatno sagledavanje i unapređenje upravljanja migracijama u Republici Hrvatskoj i Europskoj uniji kroz interdisciplinarni pristup. Istraživanje će obuhvatiti pravne, sociološke, politološke, filološke, sigurnosne i komunikacijsko-informacijske aspekte, kako bi se razumjeli svi važni segmenti upravljanja migracijama. Opravdanost istraživanja proizlazi iz evidentnih izazova u upravljanju migracijama u Hrvatskoj, što potvrđuju i medijski izvještaji koji ukazuju na probleme s integracijom migranata, zaštitom ljudskih prava, provođenjem politika i društvenim uključivanjem. Sve veća migracijska kretanja u EU i Hrvatskoj, koje potvrđuju statistički podaci (npr. povećanje broja tražitelja azila, migranata na tržištu rada, ilegalnih prelazaka granica), dodatno ističu potrebu za učinkovitijim i održivim migracijskim politikama usklađenim s pravnom stečevinom EU.

„Utjecaji europskog i međunarodnog prava na nacionalni pravni poredak - izazovi prilagodbe za demokratsku državu“ (EMPO-HR)

Akronim projekta: EMPO-HR

Voditelj projekta: prof. dr. sc. Petar Bačić

Članovi projektnog tima: prof. dr. sc. Petar Bačić, prof. dr. sc. Petra Amižić Jelovčić, prof. dr. sc. Andrijana Bilić, prof. dr. sc. Dinka Šago, izv. prof. dr. sc. Marija Đuzel, izv. prof. dr. sc. Matko Pajčić, izv. prof. dr. sc. Željko Radić, izv. prof. dr. sc. Ana Radina, izv. prof. dr. sc. Lucija Sokanović, izv. prof. dr. sc. Ivan Vukušić, doc. dr. sc. Ivana Radić, doc. dr. sc. Trpimir Perkušić, doc. dr. sc. Vedran Zlatić, dr. sc. Andrija Crnković, Marija Štambuk Šunjić, dipl. iur., Sanja Čović Jurčević, mag. iur., Ruby Ivosić, mag. iur., Luka Roso, mag. iur.

Opis projekta: Premda je međunarodno pravo počelo značajnije utjecati na razvoj nacionalnih pravnih sustava već nakon Drugog svjetskog rata i osnivanja Ujedinjenih Naroda, taj je proces dobio posebno ubrzanje definitivnim slomom socijalističkih poredaka krajem 1980-ih i početkom 1990-ih, a daleko najintenzivniji je bio na tlu Europe. Europski integracijski proces odvijao se je gotovo od samog početka na dvije temeljne razine – kroz suradnju nacionalnih država u Vijeću Europe koje je danas organizacija paneuropskog karaktera, te kroz suradnju u Europskoj uniji koja trenutno okuplja dvadeset i sedam država, a još ih je deset na putu pristupanja u članstvo te supranacionalne organizacije. Pritom je upravo uloga europskog supranacionalnog i međunarodnog prava bila, a i ostaje pitanje od prvorazredne važnosti za nacionalnu državu. Razvoj moderne nacionalne države u Europi, dosadašnji i budući, nemoguće je danas analizirati i predviđati bez procjene dinamičnog i sveobuhvatnog utjecaja koji Europsko pravo – kao kompleks koji obuhvaća supranacionalno pravo EU te međunarodno pravo Vijeća Europe – ima na društvene procese i pravne odnose u državi.

Pravo internacionalnog porijekla i karaktera se je razvilo u kompleksni set normi koje obvezuju državu i njene građane na različite načine i gotovo na svim poljima. Europeizacija nacionalne države na brojne je načine utjecala kako na članice Europske unije, tako i na ostale europske zemlje, a njihovi pravni sustavi više nemaju potpuno autonomni karakter u smislu neograničenog suvereniteta nacionalnih institucija koje pravne norme donose i primjenjuju. Republika Hrvatska sastavni je dio integracijskog procesa od samog stjecanja samostalnosti i neovisnosti. Uspješnom realizacijom svojih ključnih vanjskopolitičkih ciljeva, posebno glede ulaska u članstvo UN-a, Vijeća Europe, Europske unije, Republika Hrvatska se je u potpunosti otvorila i prema recepciji europskog i međunarodnog prava te je u tom smislu preuzela i pravne obveze koje iz članstva proizlaze. Snažan utjecaj supranacionalnog i međunarodnog elementa na razvoj moderne države primjetan je na svim pravnim područjima i to bilo da je riječ o zakonodavnoj djelatnosti ili pak sudskoj praksi. To je ponajprije posljedica izuzetne važnosti Europske konvencije o ljudskim pravima (ECHR) i jurisprudencije Europskog suda za ljudska prava (ECtHR), odnosno primarnih i sekundarnih izvora prava EU (kao prava sui generis koje je primjenjivo na području Unije) i prakse Suda pravde Europske unije (CJEU).

Nacionalni pravni sustav postao je u velikoj mjeri otvoren prema utjecaju stranog prava, a u nekim segmentima poput zaštite ljudskih prava su međunarodni pravni instrumenti postali možda i ključni faktor funkcioniranja tog višerazinskog pravnog sustava. Pritom uniformna interpretacija i primjena prava predstavlja jedno od najvažnijih pravnih pravila. Zbog toga je upravo analiza utjecaja prakse internacionalnih sudova i tribunala (u prvom redu ECtHR i CJEU, ali i drugih sudbenih tijela) na praksu hrvatskih sudova od posebne važnosti za naše istraživanje. Prihvaćanje načela Europskog prava zahtijevalo je sveobuhvatnu promjenu pravne kulture. No, važno je istaknuti i da je proces harmonizacije prava daleko od završenog, te da isti niti u jednoj državi pa tako ni u Hrvatskoj ne prolazi bez određenih poteškoća. Hrvatske institucije i naš nacionalni pravni sustav moraju se kontinuirano prilagođavati rastućem kompleksu europskog i međunarodnog prava, kao i najrazličitijim izazovima koje pred isti postavlja sudjelovanje u složenoj arhitekturi međunarodnog pravnog i političkog poretka.

Jačanje svekolike otpornosti države, koje nužno ide u korak s izgradnjom vladavine prava, predstavlja jedan od ključnih izazova koji stoje pred Republikom Hrvatskom. Jednostavno ne postoje ni područja prava, a ni segment društva koji nije zahvaćen ovim procesom. Temeljni cilj ovog projekta i ključna motivacija za njegovo provođenje stoga je na sveobuhvatan način pristupiti razmatranju pitanja interakcije europskog i međunarodnog prava s jedne, te nacionalnog pravnog sustava s druge strane, kao i istaknuti važnost usklađenog tumačenja i primjene prava koje doprinosi jačanju pravne sigurnosti. Posebno će se analizirati kako na taj odnos utječe aktivno sudjelovanje Hrvatske u europskom integracijskom procesu i uopće u izgradnji novog međunarodnog poretka, odnosno koji su problemi vezani uz implementaciju europskog i međunarodnog prava u hrvatski pravni sustav. Istraživanje će obuhvatiti široko područje javnog prava (ustavno pravo, građansko procesno pravo, kazneno pravo, kazneno procesno pravo, radno pravo, europsko pravo), ali i drugih pravnih grana unutar kojih se također intenzivno traže odgovori na specifične, složene probleme koje otvaraju primjerice terorizam ili zaštita okoliša, a zahtijevaju koordiniranu akciju na međunarodnoj razini i prilagodbu nacionalnog normativnog okvira.

Nadalje, da bi se mogao dobiti cjeloviti odgovor na ova i druga povezana pitanja, važno ih je sagledati i iz perspektive pravne povijesti, te ekonomske i političke znanosti. Projekt će tako sveobuhvatnim pristupom doprinijeti identifikaciji najboljih praksi i omogućiti predlaganje rješenja za daljnje unaprjeđenje hrvatskog zakonodavnog okvira. Svrha ovog istraživačkog projekta je da kroz kompleksnu višerazinsku analizu s dominantnim usmjerenjem na područje javnog prava, a posebno na pitanje izgradnje i jačanja procesne i materijalne komponente vladavine prava te zaštitu ljudskih prava s posebnim fokusom na prava ranjivih osoba, uz sudjelovanje širokog kruga kompetentnih istraživača i stručnjaka u različitim pravnim granama, ponudi znanstveno utemeljene odgovore na pitanja glede izazova i mogućnosti koje zahtjevi harmonizacije pravnih poredaka te uspješne participacije Republike Hrvatske u europskom integracijskom procesu i cjelokupnoj međunarodnoj zajednici predstavljaju pred institucije hrvatske države i njene građane. Opravdanost izvođenja ovog projekta proizlazi u prvom redu iz njegove važnosti za realizaciju temeljnih vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske, a posebno vladavine prava i poštivanja ljudskih prava. Projektno istraživanje nesumnjivo pridonosi i sinergiji znanosti i prakse kao temelja obrazovanja budućih pravnika.

Ovaj projekt pridonosi i realizaciji strateških ciljeva i prioritetnih područja javnih politika koji su definirani Nacionalnom razvojnom strategijom RH do 2030. (primjerice, 4.3. Jačanje globalnog položaja Hrvatske na bilateralnom i multilateralnom planu, 4.4. Jačanje položaja Hrvatske unutar Europske unije), odnosno daljnjoj izgradnji Hrvatske kao „sposobne, funkcionalne i moderne države koja učinkovito štiti i promiče vladavinu prava i sloboda“.